Prema mojem mišljenju, Hrvati ne preferiraju online nastavu i seminare iz više razloga. Kao prvo, takav oblik edukacije za nas predstavlja nešto nepoznato, s čime se ranije šira javnost nije susrela jer nije bila primorana na to. Tek kad smo se našli u situaciji gdje ništa drugo nije moglo funkcionirati, došli smo u doticaj s načinom komunikacije koji je u nekim većim i razvijenijim državama već normaliziran.
Osim tog aspekta nepoznatosti, mislim da tu ulogu igra i mentalitet naših ljudi, koji su tradicionalno odgajani da sve sastanke i dogovore obavljaju u opuštenoj atmosferi uz iće i piće te da djecu šalju u školu i tako ih zbrinjavaju na 5, 6 sati na dan (ili više, ovisno o stupnju obrazovanja). Dakle, u profesionalnom kontekstu teško se priviknuti na činjenicu da se strankama s kojom sastančimo ne može "stisnuti ruka" pri postizanju dogovora te taj nedostatak fizičke interakcije dovodi do veće nesigurnosti oko postignutog dogovora. U obrazovnom kontekstu, pak, škola kao institucija oduvijek je promatrana kao mnogo više od pukog mjesta na kojem dolazi do prenošenja znanja. U školi se radi na disciplini, socijalizira se s vršnjacima, uči se o poštovanju starijih i sl. U okolnostima u kojima djeca nastavu prate iz udobnosti svog doma, velik dio ideje školstva u Hrvatskoj pada u vodu. Konačno, smatra se da je kvaliteta nastave izvođene online slabija od one koja se izvodi u učionici jer je nemoguće pratiti rad pojedinih učenika i ponuditi im pomoć u stvarnom vremenu.
Želim još samo dodati da smatram kako su skeptični stavovi prema online izvođenju nastave i seminara češći kod roditelja djece u osnovnim i srednjim školama te kod ljudi srednje životne dobi. Naime, većina ljudi u visokom obrazovanju (studenata, profesora itd.) vrlo brzo se prilagodila tom novom načinu izvođenja nastave. Čak su i brojni sadržaji prebačeni iz stvarnog života na online razinu te su i dalje bili posjećeni i interesantno odrađeni.
