Naravno da je granica odustajanja kod svake osobe drugačija, upravo kao i tolerancija, odnosno prag boli. Smatram da su u današnjem društvu ljudi često preopterećeni onime što im drugi nameću. Pojedinci se podsvjesno osjećaju primoranima truditi i raditi, čak i kada im to ne odgovara. Često u tom "novom", modernom svijetu zaboravimo da smo pojedinci, a ne dio mase i da, ako netko drugi nešto radi i dobar je u tome, ne moramo zato i mi. Istina je, ako se mene pita, upravo suprotna. Ljepota čovječanstva kao cjeline je da smo svi različiti. Isto kako svi imamo neke svoje preference, interese i karakteristike, tako imamo i različite granice izdržljivosti. Poanta je da se zbog toga ne smijemo degradirati jer time postajemo sami sebi najgori neprijatelj.
Smatram da je bitno biti uporan u onome do čega nam je stalo. Ako volimo, na primjer, slikanje. Naš trud i upornost zasnovani su upravo na toj ljubavi prema onome što radimo. Nije bitno postoji li bolji slikar od nas ili ne, time se ne bismo trebali zamarati. Bitno je da postižemo svoje osobe ciljeve i napredujemo unutar svog osobnog spektra mogućnosti, a ne da se konstantno usporečujemo s drugima i, na neki način, pokušavamo ostvariti tuđe ciljeve u svrhu toga "da nas se vidi kao bolje". Bitno je graditi sebe, i u dobrim i lošom stvarima i trenutcima koji nas snađu kroz život, težiti ka svom vlastitom formiranju i ispunjenju, bez tuđih motiva i utjecaja.
Također, jednako je bitno i odustati kada je to potrebno. Može se desiti da nas ranije spomenuto slikanje prestane zanimati. Od malena nam je "usađeno" da trebamo završiti započeto, bilo to jelo s tanjura ili knjiga koju smo posudili iz knjižnice. Ali istina je da, ako nam nešto počne izazivati frustraciju ili za time izgubimo strast, u redu je odustati.
Sve u svemu, smatram da, ako činimo ono što želimo u životu i radimo na tome da se u svojoj kožo osjećamo dobro radi sebe samih, a ne radi ispunjenja društvenih normi nametnutih od drugih, shvatiti ćemo i da je u redu biti nesavršen jer to nas čini jedinstvenima.