Da li ste ikad imali razumijevanja za druge? (pitalica)

Question

Jedan filozof (Thomas Nagel) je jednoga dana na jednom sveučilištu (Princeton) u jednom muškom WC-u, u jednom pisoaru, primjetio jednog malenog pauka. Taj pauk je tamo očito živio. 

Filozof je zaključio kako to mora biti užasan život. Budimo realni, da po tebi svaki dan netko mokri, smatrao bi to užasnim životom, zar ne? Vjerojatno nitko ne bi volio imati takav život. Zbog tog pisoara i pauka filozof je napisao svoju poznatu knjigu "Rođenje, smrt i smisao života" gdje je tu mozgalicu i spomenuo.

Naime, filozofa su postepeno njegovi susreti s paukom počeli mučiti. Iako je svoje misli odagnao utješnom činjenicom da se tu radi o paukovom prirodnom okruženju. No, kako je paukov životni prostor bio okružen glatkim porculanskim obrubom - jasno da nije bilo načina da pauk ikada izađe iz pisoara. Čak i kada bi pauk to htio.

Zato je filozof jednog dana uzeo papir za brisanje ruku i pružio ga pauku. Njegove su se nogice prihvatile za ubrus, uhvatile i filozof ga je digao te premjestio na keramičke pločice muškog WC-a. Pauk je i dalje samo stajao na njima. Ne mičući se ni milimetra. Tada ga je jako lagano filozof pogurao istim tim papirom. No pauk se ni sad nije micao. 

Naposljetku, filozof je otišao svojim putem. Ali vratio se dva sata kasnije. I pauk se još uvijek nije pomaknuo!

Sljedeći dan filozof je pauka našao na istom tom mjestu. Ali skvrčenih nožica. Karakterističnih za pauka. Koji je uginuo. Naposljetku, tijelo pauka stajalo je tamo tjednima. Sve dok ga napokon netko nije uklonio.

Da, taj pauk jest imao užasan život. Ali samo iz perspektive filozofa. No, to je bio njegov život. I on se potpuno naviknuo na njega!!! Možda ga je čak smatrao najboljim životom od svih pauka na svijetu. Možda bi mu svi drugi pauci bili zavidni na ovakvom životu. Ipak, filozof je (iz svoje perspektive) htio pauku dati bolji i ugodniji život. Stoga, čim se izmijenila životna okolina pauka i čim se našao na sebi nepoznatom terenu, ona ipak nije bila ono što je pauk želio. I sasvim je lako moguće da je pauku tih par preostalih sati života bio čisti horor. 

Nego da Vas pitam nevezano za ovo pitanje... 

Da li ste ikad u životu imali razumijevanja za druge?

(...ili ipak možda povezano?!)

Answer 1

Ovo pitanje je jako zanimljivo. Svi volimo za sebe reći da smo empatični i da imamo razumijevanja za druge. Ipak činjenica je da mi nismo u tuđim cipelama, koliko god se pokušavali u njih staviti. Neke stvari jednostavno ne razumijemo dok ih ne doživimo na vlastitoj koži. Kada razmišljamo o nečijem životu i onome kroz što ta osoba prolazi, često razmišljamo što bismo mi učinili ili kako bismo se mi osjećali u toj situaciji. Na taj se način želimo poistovjetiti s tom osobom i otkriti kako joj pomoći. Međutim mi nismo ta osoba. Naši osjećaji nisu isti, naša mišljenja i iskustva nisu ista, kao ni naše osobnosti. To što bismo se mi u nekoj situaciji osjećali loše i beznadno, ne znači da je tako i toj osobi. Zapravo, kad bismo zaista doživjeli situaciju u kojoj se ta osoba nalazi, možda bismo sami sebe iznenadili i uspjeli pronaći zadovoljstvo i sreću. Ljudi često žale one koji su bolesni, imaju neku vrstu invaliditeta ili su siromašni. Ne mogu pronaći ništa pozitivno u njihovoj situaciji, no ti ljudi mogu, usprkos svojim problemima, biti sretni. Sreća je jako subjektivna stvar. Za svakoga ona znači nešto drugo. U nekoj mjeri sami stvaramo svoju sreću. Ponekad sto ljudi može imati sto različitih pogleda na neku situaciju, sto različitih stavova i vizija sreće. Ponekad se uhvatim kako žalim nekoga i želim mu pomoći, no onda shvatim da ta osoba uopće ne želi moju pomoć. U nekim slučajevima radi se o ponosu te osobe, no ponekad je ona istinski sretna sa svojim životom. Zbog toga je važno, prije nego što požurimo pomoći nekome, uvjeriti se želi li ta osoba ikakvu promjenu ili je zadovoljna takva kakva je. Pogotovo ne treba ljudima uplaćivati novac i kupovati stvari ako oni to sami nisu tražili jer se to može shvatiti kao uvreda. Naravno, ako dobro poznajemo neku osobu, možda možemo procijeniti da ta osoba zapravo želi pomoć , ali srami se tražiti ju. Tada ipak trebamo reagirati.

Answer 2

Znam se uloviti da sam ponekad previše empatična prema ljudima, ali onda si postavim pitanje - zašto mislim da je njima loše ili da nisu sretni? Svatko odlučuje o svom životu te nitko ne bi trebao nikome govoriti kako će živjeti. Neki ljudi su sretni upravo tamo gdje jesu - jer da nisu, odavno bi otišli. Čak i da ne znaju za ništa drugo osim onoga kako i gdje žive, ne znači da nisu sretni u takvom okruženju.

Kada smo mali, želimo svima pomoći i mislimo da su ljudi s manje novaca nesretni ili slično, ali, kada odrastamo, shvatimo da ljude ne treba stavljati u okruženja koja mi mislimo da će im biti bolje, jer mi ne znamo ništa o njima. Nismo u njihovoj glavi te ne bi trebali nikome nadmetati 'ono bolje'. 

Često ćete se naći u situaciji, ako već niste, da želite promijeniti nečiji život na bolje, recimo jednom siromahu. Ali, siromah odbije Vašu pomoć. Zašto? Zato jer se jednostavno ne želi promijeniti, želi biti upravo tamo gdje je došao svojim odlukama i gdje je prihvatio svoj život.

Kada bi pomogli jednom čovjeku s manje novaca - kupili mu novi auto, našli novi posao gdje će zarađivati velike novce, kupiti ogromnu kuću - kako bi se on ovdje snašao? Što ako će on s tim novcima početi kupovati puno alkohola i opojnih sredstava koje će ga na kraju dovesti do propasti? Ali, to nama nije bila namjera, naša namjera je bila da njemu pomognemo da mu bude bolje i ljepše u životu te da uvijek ima novaca potrebnim za hranu i krov nad glavom. Upravo tako..

Od sada, umjesto da žalim ljude, uvijek razmislim kako su sretni i kako im treba malo te shvatim da su oni jednostavno navikli na život kakav žive i da sami sebe ne žale, koliko je nama žao njih.

Answer 3

Puno puta sam razmišljala koliko sam imala razumjevanja za druge jer sam se često, prečesto pokušavala stavljati u njihove cipele i razmišljati kao oni, probati osjećati se kao oni čak i u onim situacijama u kojima se nikada ne bi htjela naći i u kojima sam se mogla naći ali sam to sama spriječila. Važno je znati da sudbinu čine naši postupci i ne žaliti nikoga jer najgore je kada nekome konstantno pomažeš a na kraju se nalaziš u začaranom krugu s osobom ni kriv ni dužan. Treba pomoći i posvetiti se samo onim ljudima koji su toga vrijedni, nisu svi pošteni i dobri, sve se događa s razlogom.