Postoji jedan opći problem- vjerovanje da je apsolutna i potpuna iskrenost, poput šutnje, najveće zlato.
Istina je zlato, ali istina bez takta je bezobraština. Između te dvije krajnosti postoji tanka granica, a ovladavanje tom granicom smatra se osnovama bontona.
Dakle, u prvome primjeru riječ je o osobnom mišljenju i vlastitoj percepciji ljepote, možda doista postoje oni kojima je to dijete oku ugodno, uključujući njegove roditelje. Naravno, ako postoji ta rezolucija 'nikome ne lažem' zašto uopće komentirati izgled bebe, zašto ne rađe skrenuti na neki drugi odgovor 'sve su bebe slatke' ili slično. Pogotovo ako je sigurno da će osobu odgovor povrijediti ili naljutiti. Ne prihvaćaju svi iskrene odgovore jednako, a mislim da mi sami moramo odlučiti koliko smo spremi izaći im u susret s odgovorima koji se tiču osobnog mišljenja da taj odnos održimo.
Druga situacija pak ima i drugu stanu. Ne pišu samo ljudi u životopisima 'sklonost timskom radu', 'izrazito dobro funkcioniranje pod stresom', 'odlična sposobnost prilagođavanja' iako će možda nakon tjedan dana posla plakati i gristi nokte jer pucaju pod najmanjom pritiskom, teško se prilagođavaju, a u međuvremenu shvate da im se tim u kojem su završili uopće ne sviđa. Poslodavci također znaju stavljati senzacionalne oglase poput 'izvrsna radna atmosfera', 'zanimljivi radni zadaci', 'brojne edukacije i usavršavanja', sve u cilju privlačenja najboljih kandidata iako radni uvjeti možda nisu toliko bajni.
Možemo li ljude kriviti za takav marketing?
Problem s lažima nastaje onda kada one imaju štetne posljedice, kada služe za manipulaciju drugima. Kao i sa istinom, potrebno je znati razliku između odgovora 'dobro sam' kada nisam ili 'slatka je beba', tih malih bijelih laži i onih koje ustvari nanose štetu.