Treba li kažnjavati djecu?

Question

Je li dobro kažnjavati djecu? Koje su posljedice kažnjavanja?

Answer 1

S obzirom na to da niste precizirali radi li se o fizičkom ili psihičkom kažnjavanju, objasnit ću oba slučaja:

• Fizičko kažnjavanje je način koji se upotrebljavao u prošlosti zato što nije bilo drugog načina. Način života je bio drugačiji i položaj djeteta u društvu i obitelji je bio shvaćen drugačije. Danas se sve to promijenilo i odnos između roditelja i djeteta nikada nije bio prisniji. Iako se često čini da je to jedino rješenje, postoje mnogobrojni načini s kojima se može postići isti efekt, a bez kažnjavanja. Pedagogija se čvrsto zalaže protiv kažnjavanja, pa uvijek možete konzultirati pedagoga i pitati ga za savjet. Posljedice fizičkog kažnjavanja mogu biti različite. Vrlo je čest argument "mene su tukli, ali sam dobar ispao". Čovjek često ni ne zna na koje sve načine je takvo kažnjavanje utjecalo na njega. Posljedice su svakako potencijalno narušeni odnos između roditelja i djeteta, a možda i psihička trauma djeteta, ako ne i fizička.
• Psihičko kažnjavanje je bilokakav način kažnjavanja djeteta koje ne uključuje fizičko kažnjavanje. Iako takvo kažnjavanje nema toliko izravnih i očitih posljedica kao fizičko, svejedno bi bilo bolje da ga se izbjegava. Ako roditelj odmalena kreće s pravilnim pristupom, tada je moguće odgajati dijete bez kažnjavanja. Potrebno je s djetetom stvoriti odnos prepun razumijevanja i podrške, ljubavi i prijateljstva. Sklona sam tome da navedem jedan primjer: Zamislite da se jednog dana Vašem djetetu nešto dogodi zbog čega postoji mogućnost da biste ga mogli osuditi i kazniti, ali i što bi mu moglo jako naštetiti, zar ne želite da dijete osjeti podršku u Vama i obrati Vam se za pomoć? Ili biste radije da se dijete osjeti samo i obrati se nekom svom prijatelju? Zato je potrebno pružiti svome djetetu čvrstu figuru prepunu ljubavi i podrške. Potrebno je da ste autoritet, ali ne autoritarni, nego autoritativni. Moglo bi se reći: autoritet, ali i prijatelj.

Answer 2

Kažnjavanje djeteta podrazumijeva udaljavanje djeteta u drugu prostoriju kako bi razmislilo o svojim postupcima, smještanje u kut ili sjedenje na stolcu, uskraćivanje komunikacije ili nekog predmeta, ljutnja i vikanje roditelja, emotivno distanciranje, postavljanje ultimatuma i fizičko kažnjavanje.

Dijete će možda kroz kaznu shvatiti što je dozvoljeno raditi, a što ne, no kažnjavanje ne doprinosi zdravom razvoju i rastu djeteta. Djeca prestanu s određenom aktivnošću koja se smatra nepoželjnom zbog straha prema roditelju, no to ne znači da je dijete shvatilo zašto tu aktivnost ne smije raditi.

Kažnjavanje izaziva neugodne i negativne osjećaje djeteta (sram, tuga, strah), a ne postoji učenje i motivacija za učenjem. Dijete gubi priliku za iskustvenim učenjem, ali i povjerenje prema roditeljima i sebi, što će se kasnije odraziti na probleme u preuzimanju odgovornosti za vlastite postupke, nesigurnost i donošenje logičnih zaključaka.

Svaki bi roditelj trebao najbolje poznavati svoje dijete, a samim time i poznavati uzrok djetetova ponašanja na temelju čega može ponuditi drugo rješenje koje bi svima odgovaralo. Koristeći primjere djetetu je potrebno objasniti posljedice njegovog ponašanja. Djetetu je potrebno ponuditi alternativu i, najvažnije, pustiti ga da uči na iskustvu.

Answer 3

Sve ovisi o načinu izvedbe. Kazna kao pedagoška mjera služi da bi se djetetu ukazalo da je neki njegov postupak bio kriv te da ga ne bi više smio ponoviti. Sljedeći primjere sam navela iz svog života i na mene su ostavili dobre posljedice, te sam tim brže počela učiti razliku između ispravnog i pogrešnog.

Postoji više vrsta kazni, osobno ja bih često dobila kaznu da nesmijem gledati televiziju, ići van sa prijateljima niti izlaziti iz sobe kad bih bila doma. Uz to, često mi je bio oduzet mobitel kada bih dobila lošu ocjenu te su me prisiljavali da učim. Moram priznati da od svih gluposti koje sam napravila, kada bih dobila neku strožu kaznu više nikada to nisam ponovila. Moji roditelji su mi postali autoritet te ih danas i svaki sljedeći dan i dalje poštujem jednako kao kada sam bila dijete. Također su mi uz to uvijek podrška i uvažavaju moje mišljenje, a to je jako važno u odnosu između djeteta i roditelja.

Prateći njihov primjer:

• Da bi kazna bila učinkovita, mora ju se primijeniti čim prije nakon što je dijete napravilo nešto što nije smjelo, kako se nebi osjećalo da je ta kazna primijenjena samo za vaše zadovoljstvo ili bez razloga.
• Ona ne smije uključivati fizičko izbacivanje bijesa na djetetu (jedan lakši udarac po stražnjici se u ovo ne ubraja).
• Ne smije biti popuštanja. Kada je kazna izrečena, mora se odraditi do kraja bez obzira na to koliko se dijete žali ili plače. Zato treba biti promišljen i paziti da ne pretjerate govoreći u afektu.
• Roditelji moraju biti suglasni i podržavati jedno drugo kada se radi o tome da želite svoje dijete naučiti lekciju. Ako ono primijeti da se jedno slaže drugo ne, uvijek će se pokušavati izvući iz nevolje tako što će nesložnog roditelja "izmanipulirati" (što sam i sama kao dijete uspjela jednom ili dva puta).

Ovdje bih htjela napomenuti da svi ovi načini kažnjavanja postaju opcija samo kada ste 100% sigurni da je vaše dijete zaista zabrljalo. Ako vam ponudi objašnjenje te ono ima smisla, ponekad se mora popustit kako se dijete nebi osjećalo da se njega ne sluša ili ne uvažava kao člana obitelji. Npr. kada smo sestra i ja nešto razbile, drugog izbora nije bilo. Isto tako i sa lošim ocjenama, u kojem su nam slučaju roditelji uvijek nudili pomoć u učenju.
Međutim, kada bi u školi bilo problema s drugom djecom, ovdje se uvijek nas pitalo za "našu stranu priče".

 

Answer 4

Niti sam studentica pedagogije (niti radim s djecom u vrtićima, školama...) niti imam svoju djecu tako da sve što sada pišem je moje osobno mišljenje koje većinom proizlazi iz načina na koji su moji roditelji postupali prema meni.

Nikada nisam, kako se kolokvijalno kaže, 'dobila batine'. Moji su roditelji bili protiv toga, znam da je mama neke susjede gledala ispod oka zbog takvih stvari, tako da bilo kakav oblik fizičkog kažnjavanja kod mene dolazi kao veliko ne zato što takav primjer nisam imala doma.

Naravno da sam imala svoje mušice i radila svakave gluposti. Kada sam bila manja posjeli bi me (većinom bi to bila mama) i onda je uslijedio razgovor o tome zašto se to ne smije raditi i zašto to nije dobro. Ne na način da slušam nego na način da sama kažem zašto je tako. Dakle, bilo je puno razgovora i učenja o tome kako se pristojno ponaša i uvažava sebe i druge. Također, kada bih bila uzrujana ili kada bismo se sestra i ja teško svađale, naučila nas je tehnike disanja i smirivanja. Za teže gluposti su postojale i manje 'kazne', pogotovo ako se neko loše ponašanje neprestano ponavljalo, tek toliko da se nauči da postoje posljedice za loše ponašanje i da se ne može sa svime izvuči.

Onu izreku 'batina je izašla iz raja' koju sam čula u više navrata smatram potpuno zastarjelom. Fizičko kažnjavanje smatram najgorim odabirom, izaziva strah i tjeskobu kod djece te samo pogoršava već postojeće emocije visokog intenziteta.

Rekla bih da se i u odgoju može primjeniti ona 'više se muha ulovi medom nego octom'. S djecom treba razgovarati, potrebno je njih naučiti da se izraze te im ukazati kako da sami shvate da je nešto što rade pogrešno.