Kažnjavanje djeteta podrazumijeva udaljavanje djeteta u drugu prostoriju kako bi razmislilo o svojim postupcima, smještanje u kut ili sjedenje na stolcu, uskraćivanje komunikacije ili nekog predmeta, ljutnja i vikanje roditelja, emotivno distanciranje, postavljanje ultimatuma i fizičko kažnjavanje.
Dijete će možda kroz kaznu shvatiti što je dozvoljeno raditi, a što ne, no kažnjavanje ne doprinosi zdravom razvoju i rastu djeteta. Djeca prestanu s određenom aktivnošću koja se smatra nepoželjnom zbog straha prema roditelju, no to ne znači da je dijete shvatilo zašto tu aktivnost ne smije raditi.
Kažnjavanje izaziva neugodne i negativne osjećaje djeteta (sram, tuga, strah), a ne postoji učenje i motivacija za učenjem. Dijete gubi priliku za iskustvenim učenjem, ali i povjerenje prema roditeljima i sebi, što će se kasnije odraziti na probleme u preuzimanju odgovornosti za vlastite postupke, nesigurnost i donošenje logičnih zaključaka.
Svaki bi roditelj trebao najbolje poznavati svoje dijete, a samim time i poznavati uzrok djetetova ponašanja na temelju čega može ponuditi drugo rješenje koje bi svima odgovaralo. Koristeći primjere djetetu je potrebno objasniti posljedice njegovog ponašanja. Djetetu je potrebno ponuditi alternativu i, najvažnije, pustiti ga da uči na iskustvu.