Osobe s invaliditetom svakodnevno nailaze na mnoge prepreke u društvu zbog čega se intenzivnije bore za ravnopravnost i jednak položaj u zajednici zahvaljujući brojnim udruženjima koja svakim danom rastu na području Hrvatske. Iako se njihov status s godinama sve više mijenja i napreduje, ipak su u značajnoj mjeri prisutne situacije diskriminacije i manjka ravnopravnosti.
Društvo je sklono odbacivati pojedince zbog stabilne veze koju ne žele remetiti nečim novim i drugačijim, kao i iskazivati stereotipne percepcije usmjerene drugačijim ponašanjima i karakteristikama. Iako se na prvu čini da smo empatični, tolerantni i altruistični jer se mijenjaju vremena, pa se samim time mijenjaju i ljudi, u stvarnosti nije tako. Vjerujem da bi rad na senzibilitetu društva i edukacijama o prilagodbama doprinio boljem položaju osoba s invaliditetom.
U samom Zakonu Republike Hrvatska nailazi se na veliki problem definiranja osoba s invaliditetom, što bi trebao biti temelj za bolji i ravnopravniji napredak. Naime, ne postoje granice u skupinama koje se ubrajaju pod osobe s invaliditetom jer sama definicija nalaže da osoba mora imati trajno ograničenje, smanjenje ili gubitak sposobnosti za izvršenje fizičke ili psihičke funkcije, a ne razmišlja se o razlikama u načinu življenja i potrebnim prilagodbama u svakodnevnom životu, primjerice, osoba s motoričkim poremećajima i osoba s oštećenjem sluha.
