Postoji razlika između postavljanja granica i kazni. Naredbe se temelje na kaznama i negativnim posljedicama, a postavljanje granica omogućuje izbjegavanje konflikata između roditelja i djeteta.
Postavljanje djetetovih granica trebalo bi početi oko treće godine. Ono što je ključno je davanje ili ukidanje djetetovih privilegija, a ne potreba. To znači da ako dijete nije pospremilo igračke, kao što je to bio dogovor, ukidate igračku/ crtić/ sladoled, odnosno privilegiju (nešto što dijete voli), a ne vodu/ hranu/ zagrljaj/ spavanje, odnosno potrebu. Djetetu se može reći „Čim pospremiš igrače, možeš gledati crtić“ umjesto „Nećeš gledati crtić jer nisi pospremio igračke!“. Ovakvim postavljanjem granica dijete uči kako ne može uvijek dobiti ono što želi te da poštuje sebe i druge.
Ukidanje privilegije ne treba trajati predugo (nekoliko dana ili mjeseci) jer sama osoba kao roditelj ne može toliko ni izdržati, a da ne popusti djetetu, ali treba biti vremenski ograničeno (jedan sat, jedan dan…).
U postavljanju granica u redu je da i dijete i roditelj koriste metodu isključenja, tzv. time-out. To mjesto isključenja trebalo bi biti bez drugih podražaja (npr. hodnik) kako se dijete ne bi okupiralo drugim predmetima zbog čega bi se izgubio smisao isključenja.
Prije postavljanja granica djetetu, sam roditelj treba razmisliti o tome radi li on stvari koje dijete ne smije. Primjerice, dijete ne smije pojesti sladoled prije ručka, a nekoliko minuta kasnije vidi roditelja kako jede taj isti sladoled.
U postavljanju granica treba se voditi ciljem izgradnje podržavajućeg i svjesnog odnosa između roditelja i djeteta, ali u suradnji oba roditelja s djetetom kako ne bi došlo do „dobrog“ i „lošeg“ roditelja ili postavljanja granica samo jednog roditelja.