Kako djeci "postaviti granice"?

Question

Kod odgoja djece, koji imati konkretni savjet kako djeci ispravno "postaviti granice"?

Answer 1

Kupovati djeci sve što žele ih kvari, davanje slobode neprimjerene uzrastu ih kvari, dopuštajući im da se igraju neprimjerno ih kvari, ne učiti ih da poštuju druge takodjer, ako ih učite da su oni bolji od drugih razmazit ćete ih. Djecu treba naučiti da ne osuđuju druge na temelju prihoda ili koliko su uspješni ili žive li u velikoj kući ili maloj sobi, ako ih ne naučite diskriminirati druge neće imati razloga to činiti. Uz pravilan odgoj se postavljaju i neke odgojne granice. 

Naučite ih osnovnom karakteru ne postavljajući mnogo granica jer to za dijete može biti zbunjujuće za pamćenje i poštovanje. Pravila trebaju biti jasna i dosljedna kojih se oni mogu pridržavati. Morati ih objasniti u terminima koji odgovaraju dobi i mogu ih razumjeti. Ako mu nešto niste dopustili i ipak pristanete na to, očekujte da ćete uvijek očekivati promjenu vašega mišljenja uz pristanak i može postat nemoguće.

Recimo ja kada nisam slagala svoju sobu bila bi kažnjena s tim što ne bi mogla gledati televiziju, jesti slaktiše i ići s prijateljima na igralište isto je bilo i sa zadaćama. Zanemarivanje lošeg ponašanja, može jednako tako u nekim slučajevima prirodno naučiti djecu da ne rade loše stvari jer ako dijete namjerno baca kolačiće na pod, neće ih više moći jesti, ako baci i polomi svoju igračku neće se moći igrati s njom. Takodjer kada sam bila manja, mama je pustila da ne slažem sobu i jednom je bila toliko neuredna da se ni sama nisam htjela igrati u njoj..

 

Fizička i verbalna agresija nad djecom je of limits, djeca trebaju vidjeti da je roditelji staložen, pun razumjevanja ali i strog na takav način da ispravi dijete kad je u krivu ili da dijete mora odraditi nešto što ne voli zbog nečega što je učinio. 

 

Answer 2

Postoji razlika između postavljanja granica i kazni. Naredbe se temelje na kaznama i negativnim posljedicama, a postavljanje granica omogućuje izbjegavanje konflikata između roditelja i djeteta.

Postavljanje djetetovih granica trebalo bi početi oko treće godine. Ono što je ključno je davanje ili ukidanje djetetovih privilegija, a ne potreba. To znači da ako dijete nije pospremilo igračke, kao što je to bio dogovor, ukidate igračku/ crtić/ sladoled, odnosno privilegiju (nešto što dijete voli), a ne vodu/ hranu/ zagrljaj/ spavanje, odnosno potrebu. Djetetu se može reći „Čim pospremiš igrače, možeš gledati crtić“ umjesto „Nećeš gledati crtić jer nisi pospremio igračke!“. Ovakvim postavljanjem granica dijete uči kako ne može uvijek dobiti ono što želi te da poštuje sebe i druge.

Ukidanje privilegije ne treba trajati predugo (nekoliko dana ili mjeseci) jer sama osoba kao roditelj ne može toliko ni izdržati, a da ne popusti djetetu, ali treba biti vremenski ograničeno (jedan sat, jedan dan…). 

U postavljanju granica u redu je da i dijete i roditelj koriste metodu isključenja, tzv. time-out. To mjesto isključenja trebalo bi biti bez drugih podražaja (npr. hodnik) kako se dijete ne bi okupiralo drugim predmetima zbog čega bi se izgubio smisao isključenja.

Prije postavljanja granica djetetu, sam roditelj treba razmisliti o tome radi li on stvari koje dijete ne smije. Primjerice, dijete ne smije pojesti sladoled prije ručka, a nekoliko minuta kasnije vidi roditelja kako jede taj isti sladoled.

U postavljanju granica treba se voditi ciljem izgradnje podržavajućeg i svjesnog odnosa između roditelja i djeteta, ali u suradnji oba roditelja s djetetom kako ne bi došlo do „dobrog“ i „lošeg“ roditelja ili postavljanja granica samo jednog roditelja.

Answer 3

Granice je teško postaviti i sebi, a kamoli malom djetetu. U najboljoj namjeri, roditelji pokušavaju pokazati da ih poštuju i beskrajno vole, pa popuštaju.

Popustljivi odgoj je jednako štetan kao i odgoj kažnjavanjem. Djeca koja su tako odgojena u starijoj dobi upuštaju se u rizična ponašanja jednako kao i on koja su prekomjerno kažnjavana.

Zato djeci treba naučiti postavljati granice. One im daju sigurnost, a djeca ju mogu dobiti od roditelja koji sam sebe uči kako biti vođa. Postavljanje granica ne uključuje samo znati kako reći „ne“, granice uključuju i način na koji roditelj djeluje.

Primjer granice u odgoju

Umjesto da kažemo:

„Prestani mahati s time! To je opasno. Ne misliš da je opasno da tako mašeš tom igračkom oko njegove glave?“

Reći ćemo:

„Nemoj tako mahati jer ga možeš udariti. Vidim da ti je zabavno igrati se s tom igračkom i ne smiješ mahati oko njegove glave. Pomakni se natrag ili spusti igračku. Vidi, ovako možeš mahati, ovdje.“

I ukoliko dijete nastavlja, uzimamo igračku uz riječi:

„Maknut ću je onda jer vidim da sada ne možeš stati. Probat ćeš kasnije ponovno. S čime se sada želiš igrati?“

Dijete zaslužuje vodstvo. Ono se ne ponaša neprihvatljivo jer je zločesto, ono se tako ponaša jer ne zna zadovoljiti potrebu na bolji način. Ne može kontrolirati svoje tijelo i baš zato dijete zaslužuje da ga vodimo, a ne da ga kaznimo.

Answer 4

Postavljanje granica djeci može biti teško, ali važno je razumjeti da to ne znači biti strog i autoritativan, već dosljedan i empatičan vođa. 

Roditelji često, u situacijama kada ga dijete ne želi poslušati, krenu vikati ili prijetiti kaznama, nadajući se da će dijete tako shvatiti poruku. Dok ponekad roditelji odluče popustiti molbama djeteta, dopuštajući mu da preuzme kontrolu, a to može dovesti do još većih problema. Obje reakcije ne donose željene rezultate. 

Kako bi uspješno postavili granice, roditelj treba postati vođa svom djetetu, pri čemu treba biti čvrst i ljubazan u isto vrijeme. Važno je da roditelj bude dosljedan, da poštuje emocije i iskustva djeteta, pri čemu usmjerava ponašanje djeteta jasno postavljenim granicama.

Primjerice, ukoliko dijete viče i udara, roditelj može reagirati na takvo ponašanje tako da kaže:

"Čujem te, ljut si, ali nije u redu da me udaraš. Ovdje možeš lupati nogama, ali mene ne." 

Ako dijete ne želi podijeliti igračke s bratom/sestrom, potrebno mu je objasniti su sve igračke zajedničke, ali da ima mogućnost odabira jedne igračke za sebe.

Dosljednost u postavljanju granica možda neće uvijek naići na oduševljenje djeteta, ali ključno ne odustati i ostati smiren. Ako dijete reagira uznemireno, važno je pokazati suosjećanje i razumijevanje, umjesto dodatnog objašnjavanja ili prisiljavanja. Djeca često reagiraju emotivno jer njihov mozak još uvijek nije potpuno razvijen za regulaciju emocija i ponašanja.