Odmah da napomenem da se moji podaci ne temelje na provedenim istraživanjima, niti pročitanim i prikupljenim podacima. Želim podijeliti svoja razmišljanja na osnovu intenzivnog promatranja i rada s mladom generacijom zaposlenika u protekle 4 godine od kada se dio mog posla vezao uz pozivne centre (telefonska prodaja i dolazni pozivi na službi za korisnike). Kako su pozivni centri mjesta gdje se danas u Hrvatskoj nalazi najviše zaposlenih predstavnika generacije Z, obzirom da su im to većinom prvi poslovi, rekla bih da su takve tvrtke odličan izvor informacija o ovoj generaciji. 2020. i 2021. godine veliki dio te generacije je „migrirao“ u pozivne centre iz ugostiteljskih i turističkih djelatnosti, tako da su sada njihovi predstavnici u pozivnim centrima definitivno najbrojniji.
Kažu da u generaciju Z ulaze svi koji su rođeni od 1997. do danas. Općenito, nisam pobornik svrstavanja u određene generacije i generaliziranja, no ukoliko će nekome biti korisno, svakako mogu vidjeti neke uzorke ponašanja koji su im zajednički. Naravno svatko od nas je individua i ne mora se uklapati u stereotipe, ali kada pišem u ovom tekstu, pišem o promatranoj većini. U protekle 4 godine bila sam u kontaktu s više od 300-tinjak osoba koje bi po godini rođenja bile generacija Z pa recimo da bi to bio relevantan uzorak za donošenje nekih zaključaka.
Kakva nam je Z-generacija u poslovnom okruženju? Ima puuuuno toga dobroga kod njih. Primjerice, lako ih je privući i zainteresirati za skoro pa sve vrste poslova ukoliko imate super cool, zanimljiv i drugačiji oglas. Ali ništa vam takav oglas ne znači ako vas sve ostalo na društvenim mrežama vaše tvrtke ne prati da naprosto „vrišti“ isti osjećaj za onoga tko je pročitao oglas, jer oni će vas provjeriti. Na kraju, najbitnije od svega, ako vaši zaposlenici ne govore jednako o vama kako ste vi to napisali u oglasu, gotovi ste, jer vjerujte mi, oni će vas i u tom djelu provjeriti. Pronaći će nekoga, tko zna nekoga, tko radi kod vas. Kako? Preko društvenih mreža, foruma i sl.
Nadalje, ono što sam primjetila tijekom razgovora za posao da im je jako važno (a i kasnije kada se zaposle) je radna atmosfera, ekipa na poslu i voditelj (baš čudno jel' 
), čak i puno više od plaće. Dodatno, jako im je važno radno vrijeme odnosno njihovo vrijeme. Oni rade točno onoliko koliko piše da se radi jer im je cijeli život van posla bitan i cijene ga više no što smo to mi radili. I ne mogu reći da ih krivim. Ujedno, koliko god mi mislili da su oni internet generacija i samo su online i vole druženja online, vjerujte mi jako im je bitno da se na poslu (a i nakon posla) druže. Osjećaj odgovornosti i pripadnosti tvrtci i želja da se nešto napravi više i bolje postoji kod izuzetaka kojima obično kažem da u moje ime zahvale mami i tati na odgoju. Ono što mi smatramo „jako si vrijedan/vrijedna na poslu“ i ono što oni smatraju „baš sam se potrudio/potrudila“ jako je različito. Ne kažem da je to dobro ili loše, samo različito. Ponekad im čak zavidim na tome koliko su svjesni važnosti svega ostalog u životu, a ne samo work, work, work...
Time dolazimo do jedne specifične teme o kojoj bi mogla pričati danima, a to je njihovo poimanje napredovanja i uspjeha i koliko se za to potrebno potruditi. Sumiram zapažanja ukratko: jako brzo žele jako puno. Što to znači? Znači da su zatrpani hrpom informacija o uspjesima koje im sve društvene mreže plasiraju - počevši od raznih influencera do uspješnih mladih menadžera, vlasnika startup-ova i sl. Imaju osjećaj da se do uspjeha dolazi jako brzo i lako pa tako „samo“ trebaš imati super ideju i to je to, postaješ bogat, slavan i uspješan. Jednako tako smatraju da ukoliko u tvrtci nisi napredovao „već“ 6 mjeseci, nisi uspješan i trebaš, ili mijenjati posao, ili se izboriti za to da dobiješ povišicu i poziciju. Za takav stav i razmišljanje iskreno ne krivim njih. Za takav stav su odgovorni svi koji pričaju o nekom od svojih uspjeha ne spominjući sve neuspjehe prije toga i ne spominjući sav težak rad i veliki trud i odricanje da bi do tog uspjeha i došlo. Žalosno je što se većinom u svim pričama o uspjehu koje kruže online „prostorom“ dodatno uljepšava stvarnost kako bi svijet ispao jedno lažno savršeno mjesto. Tako naša generacija Z stvara jednu virtualnu stvarnost koja, kada ju žele osjetiti u stvarnom životu, izaziva razočaranje. U nekim slučajevima se događa da se zbog toga osjećaju nesposobni, neuspješni te upadaju u depresiju i odustaju gubeći onaj natjecateljski duh i borbenost koja je potrebna za uspjeh. Njihovo često pitanje je „zašto je on/ona uspio a ja ne mogu?“, misleći pritome na osobu koju ne poznaju osobno, ali ju prate online. Koliko god treba slaviti svaki uspjeh i biti pozitivan oko toga, toliko treba biti i realan i tu dolazi odgovornost svih nas kada pričamo o uspjesima da pričamo i o svim našim neuspjesima.
Ono za što generaciji Z želim čestitati je nepostojanje straha od hijerarhije i ulaženja u bilo koju raspravu te argumentiranje svog mišljenja. Moja generacija bi rekla da su neodgojeni i da nemaju poštovanja prema nadređenom i ne slušaju, ali generacijo moja, to nam je zastarjelo shvaćanje i nećemo tako daleko, jer trebamo se i mi prilagoditi. Naime mene oduševljava koliko su spremni ući u neke rasprave i izraziti svoje mišljenje. Za njihove voditelje to može biti malo teško za ego i može ih se smatrati teško upravljivima, ali kada shvatimo koje su prednosti od takvog načina otvorenog izražavanja mišljenja biti ćemo sretni što nismo dobili samo „klimače glavama“ koji se slažu sa svime što kažemo, a onda ne rade to što smo dogovorili. Ako naučimo kako slušati njihovo mišljenje i usmjeravati tu raspravu na kvalitetan način, prednost takve otvorene komunikacije i razmjene mišljenja biti će puno veća od nedostatka onoga što nama izgleda kao stalno raspravljanje i argumentiranje oko nečega. Štoviše, od njih će te dobiti puno novih pogleda na neku problematiku, što će vam dati priliku da sagledate stvari iz drugog kuta i pronađete nova rješenja.
Iz svega što pričam s njima mogu zaključiti kako su sami vrlo svjesni da im školovanje nije pružilo puno toga potrebnog za stvarni život i posebno za posao te su, ukoliko steknete njihovo povjerenje, spremni slušati što im govorite i naravno pokazujete svojim primjerom te upijaju „kao spužvice“. Čitanje mailova i udubljivanje u neke raspisane procedure, tekstove i sl. zaboravite. Reci mi na brzinu kako da to napravim, još bolje, pokaži mi na brzinu, je model rada koji vole. Kada dobiju pohvalu za odrađeno spremni su nastaviti tako dalje, ali ukoliko za sljedeću odrađenu stvar ne dobivaju pohvalu, odmah se osjećaju nezadovoljno i neuspješno i nije im više baš dobra atmosfera na poslu, kako oni kažu. Dakle bitno je isticati sve, ali baš sve što je dobro. Moram priznati da su jednako tako spremni i saslušati što bi trebalo popraviti, ukoliko je ta povratna informacija dana na kvalitetan način i ako shvate da je za njihovu korist, u razvojne svrhe. Sve u svemu lijepo je biti njima mentor jer žele naučiti što više, što brže, samo kao mentor trebate biti spremni na to da neće sve prihvatiti odmah, samo zato što vi imate iskustva, a oni nemaju. Propitivati će sve i o svemu će imati mišljenje.
Kao voditelji (da, ne bi vjerovali, ali ima ih već puno koji vode timove) su sve ovo prethodno i još malo dodatno:
pravi timski igrači i brinu jako za ekipu. Žele stvoriti ugodnu atmosferu na poslu i bitno im je da ih njihovi ljudi vole. Za njih je lijepo raditi no imaju jedan generalni problem – koliko god kažemo da su spremni za multitasking, jako im se teško organizirati. Dakle da, rade više stvari odjednom, ali zato im brzo i odlazi pažnja i koncentracija na više stvari te se teško drže rasporeda i dovršavanja zadataka kako je planirano u definiranim rokovima. Teško definiraju prioritete i ponekad uzimaju na sebe više stvari no što je realno moguće napraviti, ali to ne mogu reći da je specifično za ovu generaciju, obzirom da je to boljka većine voditelja koji su tek preuzeli neku od voditeljskih uloga.
Još jednom ponavljam, nemoguće je generalizirati i nisu svi isti, ali temeljem dosadašnjeg iskustva ovo su neke od zapaženih zajedničkih karakteristika.
