Islam je ratoborna religija, u suprotnom ne bi bilo počinjeno toliko terorističkih napada u ime Allaha, koji nemaju veze niti sa Amerikom, niti NATO-om, već imaju isključivo religijske, odnosno vjerske izvore. Islam naravno ima i miroljubivu stranu, ali svakako ima i tu ratobornu stranu o kojoj zapadni imami i muftije ne žele previše javno govoriti da ne odbiju ljude od islama. No i miroljubiva strana islama vrlo je ograničavajuća, te se odnosi prije svega na muslimane. To je zbog zapovijedi u Kur'anu da se bude milostiv samo prema muslimanima, dok ne i prema nemuslimanima:
"Muhammed je Allahov poslanik, a njegovi sljedbenici su strogi prema nevjernicima, a samilosni među sobom." (Kur'an, 48,29).
Davanje milostinje u islamu je dozvoljeno samo prema muslimanima. Musliman također ne smije blagoslivljati kršćana ni židova jer je Allah prokleo kršćane i židove u Kur'anu. Štoviše, kršćani i židovi su u Kur'anu opisani kao "najgora stvorenja" (Kur'an 98,6), niži dakle od psa ili svinje. Sa takvim stavom prema pripadnicima judeokršćanske religije, iskrenom muslimanu Kur'an time direktno nameće učenje antagonizma prema kršćanina i židovima. Zbog toga su upravo islamski radikali zapravo vrlo dobro teološki potkovani i znaju učenja svoje religije.
U islamu, postoji nešto što se zove defanzivni džihad (kada se netko brani kada ga drugi napada), ali i ofenzivni džihad - kada ga se drugog napada bez da ga je ovaj prvi napao. Taj džihad se zove jihad al-Talab i prakticirao ga je islamski poslanik Muhamed (koji je prema Kur'anu uzor svim muslimanima), kao i prvi kalifi, te ga jasno zagovaraju i opravdavaju mnogi učenjaci islama ne samo u istočnom svijetu, nego i na samom zapadu, poput Ibn Farooqa, Daniel Haqiqatjoua, koji su svjetski poznati propovjednici islama i imaju tisuće sljedbenika na zapadu. U šerijatski uređenoj zemlji, ovaj oblik džihada je teološki opravdan.
