Sjevernovijetnamski vojnici su bili posvećeni borbi za neovisnost i komunizam kao odabranu ideologiju. Bili su izrazito odani svojem vodstvu koje je već osiguralo zemljišnu reformu na sjeveru Vijetnama. Vojnici su već bili regrutirani i služili su duži niz godina svojoj zemlji. Kao rezultat, Vietkong postrojba je bila vrlo iskusna i dobro upućena u američku taktiku. Osvojili su srce i dušu svakog vijetnamskog čovjeka na jugu, dok su tamo živjeli i pomažući im u svakodnevnim poslovima. Njihovi su tunelski sustavi, zamke i gerilske borbe po džunglama bili teški za poraziti i pronaći. Sjeverni Vijetnam je imao vojnu podršku Kine i Sovjetskog Saveza. U razdoblju od 1965-1968 vojska Sjevernog Vijetnama dobila je savezničku pomoć od 2 milijarde dolara, uključujući 8.000 protuavionskih topova i 200 protuzračnih projektila. Na Vijetnamsku novu godinu, koja je u narodu poznata i kao "Tet", Sjeverni Vijetnam kojeg su podržavali pobunjenici sa juga izvršili su iznenadni napad na gradove koji su bili pod kontrolom SAD-a. Uspješno su osvojili dijelove Saigona i druge gradove, a najveći uspjeh je bio kada su povratili nazad drevni kraljevski grad Hue. Vietkong se nije dugo zadržavao na osvojenim teritorijama, jer su imali puno žrtava u vojim redovima, a ofenziva Tet je bila njihov vojni poraz. Iako je ofenziva bila izgubljena, ona je također bila i prekretnica u daljnjem ratovanju.
Neki od važnih učinaka u Vijetnamskom ratu bili su: a) veliki gubici na strani američke vojske, odlučnost i žestina napada postrojbi Vietkonga na SAD i njihove saveznike je navela mnoge Amerikance na zaključak kako se rat ne može dobiti protiv tako predanog i široko rasprostranjenog neprijatelja koji su iza sebe imali dvije istočne vojne sile: Kinu i SSSR i b) predsjednik Lyndon B. Johnson je prekinuo bombardiranje Sjevernog Vijetnama, u zamjenu za mirovne pregovore u Parizu.
Druga podtema opisuje poraz američke vojske u području Bliskog istoka, gdje se nije uspjelo omogućiti dostatnu i smislenu kontrolu u Afganistanu i Iraku gdje bi se uspostavio sustav u kojem bi lokalni ljudi bili nadležni, ili bi se mogli smatrati glavnima. Put prema uspjehu vodio je obučavanjem i pomaganjem mještana i prepuštanjem da preuzmu vodstvo. Nažalost, Afganistan nije dobio dovoljno smjernica i vremena kako bi se izgradio sustav na kojemu je bilo manjkavosti. Država je zahtijevala više resursa i pažnje, odmah nakon stravičnog događaja "9-11", ali je "preuranjena akcija" u Iraku opljačkala afganistansku kampanju obnove cijelog društva. Načelnik združenog generalštaba SAD-a Mark Milley je jednom prilikom rekao:
"Kad god dobijete neki fenomen poput rata koji je izgubljen -- a bio je, u smislu da smo izvršili našu stratešku zadaću zaštite Amerike od Al-Qaide, ali sigurno je krajnje stanje puno drugačije od onoga što smo željeli."
Milley je citirao i odluku iz 2003. o invaziji na Irak, koja je premjestila američke trupe iz Afganistana, pritom ne baveći se Pakistanom (u kojem su se nalazile talibanske snage) s kojom Afganistan dijeli 2,460 kilometara granice, te povlačenje savjetnika iz zemlje prije nekoliko godina.
