Ako ne pričamo o zgradama u državnom vlasništvu već o zgradama koje su u većinskom privatnom vlasništvu fizičkih osoba onda treba uzeti u obzir činjenicu da pojedinci nisu eksperti za građevinu, te ju najčešće rade subjektivno uz sličan stav prema drugim vrijednostima kao što je i novac. Problem je ovdje očito emotivne prirode jer mu se ne pristupa kroz stručne dokumentirane činjenice.
To znači da vlasnici o svojim zgradama jako malo znaju i to samo zato jer niti ne postoji državno/zakonski uređena kategorija pohranjivanja stručne dokumentacije o održavanju zgrada. Nakon građevinske dokumentacije izgradnje zgrada, zapisi o održavanju zgrade se više ne deponiraju više nigdje niti vlasnici stanova u zgradi, niti predstavnik stanara nema praktičnu obvezu to činiti. Iako zakonski je sve to propisano, uz kazne, ali se one ne provode, a niti sam zakon (kontrole).
Ovi podaci o stručnom dokumentiranju održavanja zgrade se odnose na zajedničke prostorije i zajedničku infrastrukturu, fasadu zgrade, krovište, dimnjake zgrade, te instalacije cijevi i kablova.
