Fotografija kroz konzumerizam biva sve više istisnuta iz njene originalne forme - uživanja u njoj kao uspomeni na taj jedan unikatni, zamrznuti trenutak u vremenu.
Sve se više orjentira na forsiranje perfekcionizma što uvjetuje upotrebu dodatnih obrada kroz postprodukciju i grafičke manipulacije te popularne "filtere" - i u svrhu marketinga ali često i osobnog veličanja idealiziranog stila života i izgleda na društvenim mrežama. Umjetnička fotografija je u tom slučaju, kad je marketing u pitanju, ograničena gotovo isključivo na visokoproducirani smjer fotografije, zanemarujući ostale smjerove u fotografiji gdje su prisutnost u trenutku ili pak nesavršenost važni elementi.
S druge strane to dodatno stvara odvojene skupine i gledatelja ali i umjetnika koji se okreću baš tim vidovima fotografije kao inspiraciji i uživanju, npr. analogna fotografija u smjeru već zaboravljenih procesa izrade fotografije poput ambrotipije ili pak cijele globalne zajednice posvećene Holga i Polaroid fotoaparatima kao i pinhole kamerama iz kućne izrade.
No, mainstream je svakako, naročito kroz društvene mreže uvjetovan već spomenutim "sve brže i brže" te se fotografija konzumira na razini milisekundi gdje se dobija lajk ili ne. Uglavnom je i životni vijek tih fotografija vrlo kratak, na razini nekoliko sati gdje već padaju u zaborav, a fanovi očekuju već sljedeći, ako ne i isti dan, novi uradak.
Istina, noviji oblici konzumiranja umjetnosti poput NFT-ova dodaju svježi element fotografiji kao umjetnosti, i kroz oblike prezentacije no naročito u vidu kolekcionarstva koje je već doživjelo neki vid renesanse za digitalnu fotografiju budući da je kroz pregled fotografija na ekranima izgubilo smisao (dok je ispis uvijek mogao biti unikatan, glavno svojstvo digitalnog oblika fotografije je kloniranje - no, kroz koncept NFT-a se ponovo pojavljuje to svojstvo unikatnosti).
