Glavni je cilj svake središnje banke ublažavanje i kompresija učinaka tzv. poslovnih ciklusa (tj. generalnih gospodarskih kretnji) poradi održavanja stabilnosti cijena. Svaka odluka donesena od strane središnjih ili emisionih banaka usmjerena je ka zadovoljavanju tog jedinstvenog i elementarnog cilja.
/what-is-monetary-policy-objectives-types-and-tools-3305867-v4-5b6888c846e0fb002546b942.png)
Međutim, dok je primarni zadatak svake monetarne politike isti, zakonski okvir unutar kojega se ti zadaci provode povijesno je bio - te nastavlja biti - podvrgavan temeljitim promjenama te dopunama. Najznačajnija prekretnica monetarne legislative nesumnjivo je bila derogacija tzv. zlatnog standarda, sistema koji je garantirao da se svaka izdana novčanica može i mora potkrijepiti u zalihama zlata. Odluka predsjednika Nixona da američki dolar oslobodi tih “zlatnih okova” je globalnom financijskom sistemu, koji je dotad bio striktno vezan uz dolar, praktički dopustila da “pluta”. Drugih riječima, vrijednosti valuta više nisu nužno morale odražavati realno ekonomsko stanje odgovarajućih im država, već su mogle biti podešavane od strane aktera monetarne politike: središnjih banaka. Za sve one koji žele znati više o tome kako se napuštanje zlatnog standarda odrazilo na modernu monetarnu politiku, toplo preporučujem sljedeći dokumentarac:
Što se tiče samog mehanizma postizanja stabilnosti cijena, on se sastoji od kontrole stope inflacije, odnosno vrijednosti novca. Primjerice, ako vlada primijeti da je stopa inflacije opasno visoka, to jest da cijene rastu, a ušteđevinu građana izjeda opadajuća vrijednost valute, može reducirati količinu novca u opticaju izdavanjem državnih obveznica i time postepeno seliti novac iz ruku komercijalnih banki u trezor središnje, državno kontrolirane banke. Središnja banka se u jeku visoke inflacije može opredijeliti i za podizanje kamatnih stopa, što obeshrabruje trošenje te spušta cijene proizvoda. Najbrutalniji primjer takve taktike zbio se sedamdesetih godina za vrijeme mandata Paula Volckera, predsjednika američkog FED-a, kada je kamatna stopa postavljena na rekordnih 20% s ciljem suzbijanja rastuće inflacije, no ne bez dalekosežnih i trajnih negativnih posljedica. Jako zanimljiv članak o Volckerovoj “šok-terapiji” možete pročitati ovdje, a korisno štivo za razumijevanje mogućnosti zlouporabe monetarne politike je definitivno i knjiga Davida Harveya “A Brief History of Neoliberalism”.
U inverznom pak slučaju, stanju deflacije, kada ekonomska aktivnost stagnira, središnje banke puštaju novac u opticaj (to se naziva kvantitativnim popuštanjem) ili snižavaju kamatne stope kako bi ohrabrile potrošnju. Za primjere potonje intervencije ne moramo sezati duboko u prošlosti. Kao odgovor na krizu izazvanu COVID-19 pandemijom koja je onesposobila rad određenih industrija, središnje su banke diljem svijeta na inicijativu Međunarodnog monetarnog fonda (IMF) snizile kamatne stope i pokrenule anti-deflacijske mehanizme kako bi osigurale likvidnost unutar kriznih sektora. Na linku možete pronaći monetarnu politiku država svijeta uoči pandemije eksponiranu do u tančine.
