Nova presuda ESLJP – Bežanić i Baškarad protiv RH
Nema povrede Konvencije zbog naplate poreza za stan koji nije korišten za stanovanje a kupljen je kao prva nekretnina
Dana 19. svibnja 2022. Europski sud za ljudska prava (dalje: Europski sud) objavio je presudu u istovrsnim predmetima Bežanić i Baškarad. Utvrdio je da podnositeljima nije povrijeđeno pravo na mirno uživanje vlasništva zajamčeno člankom 1. Protokola br. 1 uz Konvencije zbog odluka domaćih vlasti kojima im je naknadno naloženo plaćanje poreza na promet nekretnina.
Podnositelji zahtjeva kupili su svoje prve nekretnine u Rijeci i na adresama tih stanova prijavili svoja prebivališta. Porezna uprava ih je oslobodila plaćanja poreza zato jer su im stanovi služili za rješavanje stambenih potreba. Međutim, Porezna uprava je nakon nekoliko godina poništila svoje odluke i naložila podnositeljima platiti porez na promet nekretnina, smatrajući da ih zbog promjene prebivališta u roku kraćem od pet godina nakon kupnje nekretnina, podnositelji više nisu koristili u svrhu rješavanja svojih stambenih potreba, što je dovelo do gubitka prava na porezno oslobođenje. Upravni sud u Rijeci i Ustavni sud potvrdili su takvo pravno stajalište poreznih vlasti.
Podnositelji su prigovorili da je način na koji su domaća tijela protumačila i primijenila čl.11. st. 10. Zakona o porezu na promet nekretnina bio proizvoljan i suprotan načelu pravne sigurnosti zato jer im tadašnji zakon nije zabranjivao promjenu prebivališta u roku od pet godina nakon stjecanja nekretnine.
Europski sud je primijetio da u vrijeme kupnje navedenih stanova tijekom 2007. i 2008. i kasnije kada su podnositelji promijenili svoja prebivališta 2009. domaće zakonodavstvo nije izričito zabranjivalo promjenu prebivališta, sve do zakonskih izmjena 2011. Međutim, porezno oslobođenje bilo je namijenjeno upravo onim osobama koje su željele riješiti svoje stambene potrebe kupnjom svoje prve nekretnine, a domaće vlasti su dosljedno koristile ovlasti za poništavanje prethodnih odluka o oslobođenju od poreza u situacijama kada građani nisu koristili te nekretnine u navedenu svrhu. Europski sud je prihvatio dokaze zastupnice da podnositelji nisu sa svojim obiteljima živjeli u tim nekretninama u petogodišnjem razdoblju nakon kupnje istih.
Sud je zaključio da je u domaćem zakonodavstvu postojala dovoljno jasna pravna osnova za poništavanje odluka o poreznom oslobođenju, što je podnositeljima trebalo biti razumno predvidljivo. Odluke Porezne uprave poduzete su u skladu s legitimnim ciljem osiguranja plaćanja poreza, a visina poreza od 5% tržišne vrijednosti kupljene nekretnine nije bila pretjerano visoka i nije dovela do prekomjernih financijskih poteškoća za podnositelje zahtjeva.
Prema tome, u ovom predmetu nije došlo do povrede članka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju.
Ova presuda nije konačna, te je dostupna na web stranici Suda (www.echr.coe.int/hudoc) na engleskom jeziku, a nakon prijevoda bit će objavljene na web stranici Ureda zastupnika.
