Humanističa psihologija smjer je u psihologiji koji se razvio 1960-ih, a temelji se na humanističkoj teoriji Abrahama Maslowa. Javlja se kao treći tok uz psihoanalizu i bihevioralnu psihologiju. Humanisti na čovjeka gledaju kao slobodno, svjesno biće koje samostalno stvara i odgovorno je za vlastitu kvalitetu života. Promatraju osobu u njenoj cjelini, ne samo kroz određene aspekte. Smatraju da se obilježja ljudi, njihove vrijednosti i ideali ne mogu opisati unutarnjim nagonima ili kao reakcija na vanjske podražaje (kao što to radi psihoanaliza ili bihevioristi) te da nije jedini cilj postizanje homeostaze već rast, razvoj i samoostvaranje. Glavni cilj terapije je pomoći osobama da ispune svoj puni potencijal (da se samoaktualiziraju), a ne da ih se izliječi od neke bolesti ili traumatične povijesti. Osnovne stavke kojima se bave humanistički psiholozi su ljudske potrebe, smisao života (i potraga za njim), svijest o osobnoj vrijednosti te zrele razvijene osobe koje su dostigle samoostvarenje.
