Hrvatska narodna banka i Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga provele su treće istraživanje financijske pismenosti u Republici Hrvatskoj, kako bi prikupili informacije o financijskom ponašanju, stavovima i znanju o financijama građana Hrvatske.
Svaki drugi građanin nije u stanju pokriti nenadane troškove u visini mjesečnih prihoda, a oko dvije trećine (68%) kućanstava bi nakon gubitka glavnog izvora prihoda moglo pokrivati troškove života samo 3 mjeseca ili manje.
Sposobnost pokrivanja nenadanih troškova raste razmjerno s visinom prihoda, ali i s razinom obrazovanja. U odnosu na 2019., porastao je udio građana koji mogu podnijeti izdatkovni šok. Visina obrazovanja i visina mjesečnih prihoda također značajno produžuju vremenski period koje kućanstvo može izdržati nakon gubitka glavnog izvora prihoda.
Manje od polovine (47%) građana bilo bi u stanju pokriti trošak u visini mjesečnih primanja.
Duljina pokrivanja troškova života nakon gubitka glavnog izvora prihoda
- 19% ispitanika moglo bi, nakon gubitka glavnog izvora prihoda, pokrivati svoje troškove manje od jedan tjedan
- 21% ispitanika bi moglo između jednog tjedna i mjesec dana
- 28% od 1 do 3 mjeseca
- 13% od 3 do 6 mjeseci
- 11% više od 6 mjeseci
- 7% ne zna
Zbog pogoršanja ekonomske situacije u zadnje četiri godine došlo je do značajnog porasta udjela građana kojima se u zadnjoj godini dogodilo da im prihodi ne pokrivaju životne troškove, pri čemu taj udio iznosi 45%.
Načini spajanja kraja s krajem u situaciji kada prihodi ne pokrivaju troškove
- 23% ispitanika bi se u toj situaciji odlučilo na smanjivanje potrošnje i odricanje
- 11% na prekovremeni rad
- 9% na posuđivanje od obitelji i prijatelja
- 8% bi koristilo dozvoljeni minus na tekućem
- 8% bi tražilo pomoć od obitelji i prijatelja
- 4% bi kasnilo s plaćanjem računa
- 4% bi podizalo novac sa štednje
- 3% bi prodavalo imovinu
- 2% bi koristilo kreditnu karticu za plaćanja
- 2% bi se oslonilo na dobivanje potpore od države
Ispitanici nižeg obrazovanja i nižih prihoda kućanstva su znatno češće pogođeni. Osobe najnižih prihoda također imaju ograničenije mogućnosti u situaciji kada moraju spojiti kraj s krajem, pa su češće pribjegavale smanjenju potrošnje i odricanju.
Prekovremeni rad je najčešće korišten u dobi od 20 do 49 godina te među ispitanicima iz gradova od 3.000 do 15.000 stanovnika.
