Svojevremeno smo zapošljavali programere u tadašnjoj IT tvrtki Internet Softver d.o.o. te smo imali dva koraka prilikom zapošljavanja. Prvi korak je bio putem email-a, a drugi uživo razgovor. U prvom koraku je bilo potrebno riješiti programerske zadatke koje bi budući zaposlenik dobivao kasnije ako dobije posao, a drugi korak je bio analiza osobnosti. Iako smo uvijek dobili od svih kandidata životopis i imali ga na uvid od samog početka, jako malo smo ga uopće gledali do samog kraja (što ne isključuje da ga nismo pogledali u procesu provođenja razgovora za posao), već nam je on služio prilikom finalne odluke.
Životopis je bilo obavezno poslati, ali nije bio presudan jer se i danas zna da se u njega možete svašta napisati i rijetko koja firma će ići baš sve provjeriti. Možda niti jedna. A koji je fakultet kandidat završio je bila samo jedna stavka tog - ne toliko bitnog - životopisa. Ponajmanje smo provjeravali da li je kandidat stvarno završio taj fakultet koji je napisan u životopisu te nismo nikada tražili "taj papir" (diplomu) kao dokaz.
Najbitnije nam je u cijelom tom procesu bio kako je riješen zadatak iz prvog koraka (znanje!) te da li smo kliknuli u drugom koraku na razgovoru uživo (osobnost!).
Ipak, ne bih htio obeshrabriti sve studente i rekao bih da upravo fakultet daje dodatnu naobrazbu nakon srednje škole i dodatno priprema mlade ljude za posao i život poslije školovanje. I to ne kroz klasično školsko gradivo, već uz sve ono što ide uz to - poštivanje rokova, uvažavanje profesora, snalaženje, učenje samostalnosti, zajedništva, fer natjecanja i mnogo toga još. Taj dio fakultetskog obrazovanja se ne nalazi niti u jednom kurikulumu, ali je popratna stvar svakog studentskog života. I zato je studiranje bitno i puno jača stvar za budući život nego samo završena srednja škola.