Glavni problem je to što ti zaštitni čimbenici ne rade dobro ili dovoljno kako bi osigurali djetetu zdravo okruženje ili rade suprotno.
Najčešće od anksioznosti i depresije pate djeca od 15 godina,kada se nalaze u najkritičnijoj fazi puberteta i adolescencije. Roditelji nemaju vremena da posvete djeci pažnju, neki su roditelji previše strogi što dovodi i do agresivnosti kod djece a neki su popustljivi. Djeca se osjećaju neshvaćeno a posljednjih godina roditelji brinu samo za sebe. I ako od posla imaju vremena oni to vrijeme posvete sebi izlascima s društvom, posjeti klubova, stolariju ima, frizerima, salonima ljepote i nikada se ne trude da imaju vremena za djecu. Smatraju da i vaspitnu i odgojnu ulogu imaju škole /vrtići...
U školi se dešava da ako se neko dijete barem malo razlikuje po ponašanju, odjeći, visini bude ismjevano i trpi i psihičko i verbalno a nekada i fizičko nasilje od vršnjaka. Društvo djece se formira još u vrtiću ili preko roditelja i svako drugo dijete koje nije dio neke grupe bude na meti maltretiranja od vršnjaka. Škole nemaju adekvatan način da se pozabave tim problemom a iskreno nastavnike i profesore i nije baš briga. Smatraju da djeca sama od sebe treba da to prevaziđu i da je njihovo da predaju i daju ocjene a briga o djeci pripada roditeljima. I svak je u fazonu "brigo moja pređi na drugoga". I ne shvataju da i oni imaju obavezu prema djetetu jer svako okruženje i svaka situacija i ljudi djeluju na mentalno zdravlje djece. A u sredinama gdje su djeca ne shvaćena, ili trpe nasilje ili prolaze kroz stresa period kao što su nekad svađe i razvod djeca se povlače u sebi i potiskuju emocije jer ih nema tko shvatit i saslušati s razumijevanjem pa zbog toga dolazi zbog depresije i anksioznosti
