To je kada se vrši pohrana podataka u ljudski DNA (iako ne mora biti ljudski) te uključuje kodiranje digitalnih informacija u DNA sekvence (kroz kodiranje), te onda slijedi upisivanje sekvenci u molekule DNA (kroz sintezu). Proces kodiranja je analogan načinu na koji računalo pohranjuje binarne informacije (na disk ili RAM). Koncept kodiranja uobičajene binarne računalne datoteke u informatici koriste se i ovdje za spremanje podataka - u molekulu.
Digitalni podaci pohranjuju se prvo pretvaranjem u abecedu DNK-a. Ako se sjećate iz škole, DNK se sastoji od četiri molekule nukleotida ili baza:
- adenin (A),
- citozin (C),
- gvanin (G) i
- timin (T).
Zajedno te baze u različitim kombinacijama čine dugi niz. Kombiniranjem tih baza stvaramo dovoljno kombinacija za pohranu podataka u DNA molekulu.
Tehnologija za pohranu podataka u DNK postoji i danas. No, za primjenu kod širokih masa ipak znanstvenici tek trebaju premostiti još niz tehnoloških prepreka kako bi pojednostavili taj proces svima.
