Postoji jedan slučaj u kojem je Europski sud za ljudska prava donio odluku koja se odnosi na zahtjev podnositelja koji je zatražio isključivo povrat svojih (uništenih) stvari, a ne i naknadu štete. Ovaj zahtjev odnosio se na dva motorna vozila koja su oduzeta njegovom ocu krajem 1991. godine za potrebe obrane Republike Hrvatske u Domovinskom ratu.
Nakon deset godina, otac podnositelja poslao je dopis nadležnom uredu za obranu, tražeći naknadu vrijednosti vozila, ali je odbio preuzeti uništena vozila kada je pozvan. Zatim je pokrenuo parnični postupak protiv Republike Hrvatske, zahtijevajući povrat svojih vozila, ali ne i naknadu štete zbog njihovog uništenja. Ipak, nije uspio dokazati da vozila još postoje i da su u posjedu Republike Hrvatske, što su zakonski zahtjevi za povrat vlasništva.
Pred Europskim sudom, podnositelj je tvrdio da su mu domaći sudovi nametnuli prevelik teret, tražeći od njega da dokaže postojanje i posjedovanje uništenih vozila. Međutim, Europski sud prihvatio je argument zastupnice Republike Hrvatske da domaći sudovi nisu ovlasteni dosuditi nešto što podnositelj nije tražio.
Europski sud zaključio je da su domaći sudovi podnositelju pružili pravednu priliku da iznese svoje prigovore te da nije došlo do povrede članka 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju.