Danas se sve toliko brzo mijenja da jednostavno moramo razvijati nove vještine i napredovati u njima sukladno vremenu. Sve manje mladih ljudi koji ulaze na tržište rada očekuje da će raditi jedan posao cijeli život, a poduzetnici tj. poslodavci koji su i sami proaktivni ili na toj poziciji ne bi ni bili - mlade s takvim mindsetom izrazito cijene.
Ne odnosi se to nužno na mlade, bitna je osviještenost o tome da nam je na raspolaganju nekoliko opcija. Možemo odraditi osnovno obrazovanje (koliko god da sami smatramo da je osnovno dovoljno za konkurentnost na tržištu rada). To će nam u nekoj mjeri biti dovoljno.
Druga opcija je da se specijaliziramo u struci koja je naša strast i "jedina svrha u životu".
I treća, koja se donekle nadovezuje na drugu. Ako smo već imali dovoljno sreće da smo kroz odrastanje i bez previše lutanja našli ono bez čega ne možemo, a da nam odmah donosi i dohodak - tako i tako nam je prirodno da o tome želimo znati što je više moguće. Tako se prirodno okrećemo tom cjeloživotnom učenju. Druga grana te opcije je kad se ne možemo zadovoljiti samo jednim pa s nekim sarkazmom izgovaramo taj One Purpose for Life.
Onda nam ništa osim cjeloživotnog učenja niti ne preostaje.
A sad je tu i pitanje koliko se u današnjem okruženju isplati cijeli život učiti vs. biti zatupljen i ignorirati sve novo. Ignorirati samo zato što nam je previše i radije bi ostali začahureni u svom kutku.
Naravno sve ovisi o osobnim prioritetima i sve tri opcije su vrijedne, ali znam previše osoba koje o tome niti ne promišljaju.