Uz traženje savjeta kako ju navladati, treba shvatiti da je usamljenost sastavni dio života. Treba ju prigrliti.
Naučiti biti sam/ sama te ćemo tako od usamljene osobe postati samo samostalno sami. Misli nam više neće biti usmjerene na ono što nam nedostaje, već smo u stanju iskoristiti ono do čega možemo i što proživljavamo.
Mislim da u Hrvatskoj usamljenost čak i nije toliki problem kao u zaista velikim gradovima kao što je New York. Priče su da je tamo toliko ljudi da svi nekako prolaze jedni pored drugih, bez da su svjesni da su prošli pored drugog ljudskog bića. E to je prava usamljenost. Iskreno, sama ne znam kako bi podnijela nešto toliko nepovezano s ljudskosti.
Mi na Balkanu smo općenito više povezani. Uskačemo u pomoć susjedima i nije nam problem pitati strance koliko je sati ili za cigaretu (iako iskreno, prečudno mi je što će više ljudi pitati za cigaretu nego za nešto drugo kao što je recimo maramica).
Društvene mreže jesu problem, ali one su sasvim prepuštene nama na uporabu. Mi od njih radimo što želimo i možemo si namjestiti da pratimo samo ono što nam koristi.
Bilo to kontakti iz privatnog života, influenceri i korisni profili ili osobe koje smo upoznali online. Kod ovog zadnjeg, na što se vjv prvo pomisli kad asociramo usamljenost i društvene mreže moram reći da ne smatram da je to ispravno.
Obzirom da se sve više Hrvata prije identificira kao pripadnikom Europe, a ne Hrvatom - mislim da online odnosi mogu biti puno kvalitetniji od neke trenutne sredine u kojoj se eto, trenutno osjećamo zapeli.
Tako da, društvene mreže i online svijet su samo prividno zakomplicirale stvari. Tko želi uvijek nađe načina, a ovdje nam usamljenost zaista nije toliki problem kao u Japanu gdje su osnovali ministarstvo usamljenosti. Malo paradoksalno kad vidimo podatak da metropole pate od usamljenosti, dok se kod nas priča o ministarstvu demografije.
