Briga o urbanim stablima i prirodi razvija se u narodu i svakom pojedincu od djetinjstva. Ona se ne može čovjeku nametnuti, iz ničega proizvesti ili najednom stvoriti. Ona započinje tradicijom odlazaka u prirodu njegovanom u obitelji i školama, planinarenjem njegovanim i poticanim kroz planinarska društva, usmjeravanjem djece i mladih da upoznaju i vole prirodu, druže se i borave u njoj.
Ima mnogo organizacija kojima su aktivnosti usmjerene tome, npr. Savez izviđača Hrvatske ili organizacije poput "Posadi drvo ne budi panj", ili vrijedne projekte kao Boranka - projekt volonterskog pošumljavanja opožarenih površina…
Ljudi koji nisu od djetinjstva poticani da vole, uživaju i borave u prirodi često doživljavaju prirodu kao zbroj mnogih opasnosti koje vrebaju na njih kada se odluče boraviti makar malo u prirodi. Komarci, ose, pčele, muhe, bube, zmije, pauci, opasni psi lutalice, bodljikavi grmovi, paučine, neravno tlo puno prepreka, kamenja i otpalih grana te ostale napasti plaše ljude koji nisu od djetinjstva prihvatili boravak u prirodi kao nešto izuzetno pozitivno.
Zelena boja, svježina, miris šume i cvjetne livade, cvrkut ptica, kisik, hod po mekoj mirisnoj zemlji i travi, opuštanje i tišina - to je ono što treba pronaći u prirodi.
I sada razmislimo. Tko će se više brinuti o urbanim stablima i prirodi? Oni u koje niti društvo niti roditelji nisu uložili truda da upoznaju nešto predivno i koji u stablima vide samo opasnost, lišće gledaju kao smeće, ptice kao smetnju i buku ili oni koji su od djetinjstva vođeni da žive sa prirodom i stablima, paze na njih, čuvaju ih i brinu o njima?
Izvor problema je odgoj djece i koliko društvo ulaže i potiče neke vrijednosti koje si je postavilo u zadatak da se očuvaju u budućnosti. Većinom kod nas sve ovisi o nekoliko desetaka vrijednih ljudi volontera između kojih mogu izdvojiti g. Dana Špicera, Mateju Angelinu Kramar i druge drage ljude koji pokušavaju i uspijevaju napraviti pozitivni iskorak.
No, moramo priznati da okolne zemlje, naši susjedi mnogo više od nas rade na odgoju djece povezanom sa prirodom. Slovenija i Austrija dobri su primjeri, pa Srbija s pokretom Gorana zavrjeđuje pažnju.
Kod nas moramo još mnogo sijati da bismo mogli nešto dobro i požnjeti.