Kada govorimo o urbanim stablima, obično uvijek pred očima imamo sliku nekog lijepog parka, drvoreda ili soliternog stabla široke zelene krošnje, zdravog i lijepog, sa veselim pticama na granama i bogatom sjenom u podnožju.
No, pri tome nikada nemamo na umu onoga tko je sadio to stablo i kada, već ga uzimamo zdravo za gotovo, tu je i naše je. Trebali bi uvijek imati na umu da su ih prije mnogo godina sadili naši roditelji ili naši djedovi, kako bismo mi mogli uživati u zelenilu. A mi dobijemo nešto besplatno i bez truda i teško nam je i skupo čak i brinuti dovoljno o tome. Ne njegujemo, ne zalijevamo, prekopavamo korijenje, oštećujemo deblo i koru.
Kada to shvatimo, postat će nam jasno da ova stabla koja mi sada sadimo neće hladiti nas, već našu djecu.
Zato se više isplati pravovremeno liječiti i njegovati postojeća stabla nego ih oštećivati, zanemarivati, dovesti do propadanja i onda im amputirati grane, rušiti, otpremati drvni materijal, vaditi bagerom korijen, nabavljati novu sadnicu, saditi, koliti i opet njegovati i zalijevati bar tri godine da se ne posuše.
Za to postoji čak i financijski izračun koji jasno iskazuje da je trošak liječenja postojećeg stabla znatno niži nego trošak rušenja i sadnje novog stabla.
Umjesto male brige i troška napravili smo si veliku brigu i trošak i tako stalno i ponovno. Izgleda da teško učimo...
