Redakcija u rubrici Djeca i roditeljstvo od
Da li je to moguće u realnom svijetu?
* povezano sa odgovorom na pitanje: Kako svojoj djeci biti najbolji roditelj?

Prijavite se ili registrirajte kako biste odgovorili na ovo pitanje.

2 odgovor(a)

+5 glasa
Marina Malenica od

Općenito smo skloni kritiziranju i mislimo da će se osoba promijeniti ako joj ukažemo na njezin propust. No uglavnom se to ne desi.

Ljudi su motivirani kad se osjećaju dobro te im kritika neće puno ukazati, ako sa strane ne postoji još neki utjecaj na njih. Tako je i kod djece, samo su ona još osjetljivija pa je to više izraženo.

Krenimo od nas samih. Kada se osjećamo dobro, tada smo velikodušni, imamo strpljenja, kapaciteta i darežljivi smo. No kada se osjećamo loše - ništa nam ne ide i ne da nam se ni truditi.

Zašto onda mislimo da će se djeca popraviti ako ih kritiziramo?

Zato što je teško i reagiramo u afektu, iako nam to nije cilj. No, djeca usvajaju sliku o sebi ovisno o tome što većinu vremena doživljavaju od roditelja. Tako da je upitno samo što je roditelju krajnji cilj. Želi li ona/ on da dijete doživljava da mu je s njime naporno ili da roditelj uživa provoditi vrijeme s njime?

Maja Zorić od
I, kako onda točno baš odgajati dijete bez kritike? Kao da fali bit odgovara, a ovo je samo dobar uvod.‌
+4 glasa
Isidora Bijelić od

Koji zadatak ima kritika u odgajanju deteta? Ja bih rekla apsolutno nikakav, jer dete tokom kritike dobije samo posramljivanje i osećaj da ne vredi. Hoće li mu koristiti to kad odraste? Ne. Zašto onda kritika uopšte postoji? Isključivo kao preteča odgoja od pre 30 godina kada se "sram te bilo, jesam ti rekla, nikada ništa neće biti od tebe" štancovalo kao na traci. 

Šta nam kritika jeste donela? Gomile roditelja koji rade isto, neosvešćeni da je upravo ta kritika iz njihovih najranijih dana ostavila traga na njih danas. DAKLE OPET JEDNO VELIKO NIŠTA.

Sada kada sam ovo obrazložila, hajde da odgovorim na pitanje: kako odgajati dete bez kritike?

Mislim da nam primeri u ovakvim situacijama najviše koriste jer su jednostavni i služe onima i koji jesu i koji će tek postati roditelji.

KAKO NE TREBA:

Primer: Dete želi da sipa vodu iz flaše u čašu. Svesni ste da je nespretno i da je šansa da će prosuti 80%, ali ono ipak uzima flašu dok vi to ne vidite. Ono pokušava i slučajno prosipa vodu, a vi kažete: (kritika) : Jesam ti rekla da ne sipaš sam, koliko puta treba da ponovim, ne umeš to, zovi sledeći put mene. Šta dete čuje: Ne vredi, ovo nikada neću naučiti a hteo sam da probam, ali bolje da više ne pokušavam jer mama se svaki put ljuti a ja ne volim kad je ljuta.

Šta je dete naučilo iz vaše kritike? Apsolutno ništa, još je dodatno posumnjao u sebe i svoje mogućnosti i zatvorio se za sve buduće pokušaje iz straha od ljutnje. Bolje će to mama, pomisliće svaki put i vi tako dobijate nesamostalno dete koje će razviti strah od greške (a sa toliko će se susretati u životu).

 

KAKO TREBA:

Dete je uzelo flašu i pokušava da sipa vodu u čašu, slučajno je prosipa. Vi: Prvo udahnite duboko jer nije voda okidač za vaše neraspoloženje niti je voda uzrok vašeg besa koji ste upravo planirali da istresete na dete, nešto je tu mnogo dublje. Ali pošto vas je prosipanje iznerviralo, udahnite duboko i obratite se detetu sa poštovanjem, opisujući šta se desilo i šta možemo sledeći put bolje da napravimo. 

Dakle: Vidim da si pokušao da sipaš vodu u čašu, ovaj put izgleda nije uspelo? Sledeći put će biti bolje. Ok, evo sad ću ti doneti ubrus da pokupiš tu vodu pa sledeći put probaj na drugi način (neki vaš predlog.....)

Šta dete uči? Prosuo sam vodu, mama me je razumela, greške su ok, ako više puta ponavljam bolje ću naučiti. Sve što se prospe mora da se pokupi. 

Kratko i jasno, dakle ovde mu niste nabili traumu da je nesposobno, da ne ume, da "sram ga bilo, on tu vama pravi nered", već ste pokazali razumevanje za njegov pokušaj da nešto sam napravi i između ostalog objasnili na lep način da svaki uzrok ima svoju posledicu - ako se nešto prospe uzmeš sam i obrišeš.

I za kraj bih dodala, svako iskaljivanje besa, kritika, ponižavanje nemoćnog bića kao što je dete ima itekako veze sa vama a ne sa detetom. Zato psihoterapija, jer zadovoljna mama/tata podiže srećno dete.

Možda Vas zanimaju i ova pitanja...

3 odgovora 1.1k 👀
1 odgovor 392 👀
3 odgovora 701 👀
6 odgovora 1.7k 👀
1 odgovor 1.5k 👀

Medijska platforma Znatko

NAJNOVIJE VIJESTI

Impressum | Znatkova redakcija

16.9k pitanja

26.8k odgovora

10.7k komentara

1.8k korisnika

...