Općenito smo skloni kritiziranju i mislimo da će se osoba promijeniti ako joj ukažemo na njezin propust. No uglavnom se to ne desi.
Ljudi su motivirani kad se osjećaju dobro te im kritika neće puno ukazati, ako sa strane ne postoji još neki utjecaj na njih. Tako je i kod djece, samo su ona još osjetljivija pa je to više izraženo.
Krenimo od nas samih. Kada se osjećamo dobro, tada smo velikodušni, imamo strpljenja, kapaciteta i darežljivi smo. No kada se osjećamo loše - ništa nam ne ide i ne da nam se ni truditi.
Zašto onda mislimo da će se djeca popraviti ako ih kritiziramo?
Zato što je teško i reagiramo u afektu, iako nam to nije cilj. No, djeca usvajaju sliku o sebi ovisno o tome što većinu vremena doživljavaju od roditelja. Tako da je upitno samo što je roditelju krajnji cilj. Želi li ona/ on da dijete doživljava da mu je s njime naporno ili da roditelj uživa provoditi vrijeme s njime?
