Poštovana mia88!
Samopouzdnje, kao i mnogi drugi aspekti naše psihologije, našeg uma, ovise upravo o nama. Sučavanje s nama samima zapravo je najjednostavnija stvar moguća i može nas poštediti odlascima psiholozima, čitanja self-help knjiga i sl.
Kako bi se suočili sa samim sobom, treba nam zapravo samo malo vremena i odlučnosti. Trebamo prihvatiti da naš um, unutar kojega se odvija neprestano pričanje i neprestana buka, nije sve što se nalazi u našoj glavi i u našem tijelu. Um je taj koji govori: ja se bojim ovog, ja ne mogu ono, ja znam najbolje, ja ništa ne stignem, moji su problemi najgori i sl. Takvih se misli ne možemo riješiti, ne možemo ih ubiti ili maknuti, ali ih možemo prihvatiti. Prihvatiti kao dio sebe, dio onoga što jesmo, što je dio naše osobe (ali i svačije druge). Kada jednom prihvatimo takve misli, možemo shvatiti koliko su one smiješne, besmislene i nepotrebne.
Manjak samopouzadnja, nije ništa drugo nego jedna takva misao (ili sklop više njih). Taj se naš um voli oslanjati na prošlost i povezivati prošlost sa sadašnjošću ili je projecirati na budućnost. Neke prošle događaje koji su mogli dovesti do manjka samopouzdanja (nezgode, neuspjesi, propale ljubavi, propali poslovi, razna neugodna iskustva i sl.) mi često projeciramo na ono što se događa sada i na planove koje imamo za budućnost. To donosi određeni strah te mi osjećamo kako gubimo samopouzadnje da se nečem posvetimo, da nešto učinimo ili pokrenemo. Kao što sam rekao, takve misli treba jednostavno prihvatiti, treba prihvatiti da često u životu kompliciramo s mnogo stvari, dok su one u suštini iznimno jednostvane. A tada, trebamo samo krenuti. Odlučno i ustrajno. Na svemu treba raditi, za sve treba vremena i barem malo truda, a kada to sve uložimo, plodovi će nam se obilno vratiti.
Sretno