Ovakve su situacije iznenadne i šokantne za sve članove obitelji zato što zahtijevaju nove prilagodbe i novu organizaciju. Obitelj je suočena s promjenom vlastitog života i vlastitih obaveza kako bi mogla skrbiti za oboljelu osobu, što je u današnjem hektičnom svijetu vrlo zahtjevno i teško.
Domovi za starije osobe najčešće ne primaju nove korisnike jer su popunjeni pa je teško kombinirati posao i pružanje skrbi bližnjemu. Osim što trebaš brinuti za oboljelu osobu, trebaš obaviti i druge kućanske poslove i odraditi radno vrijeme na poslu, što je samo jednoj osobi teško i neizvedivo, stoga su zajedništvo i pomoć najbitnije karakteristike u ovakvim situacijama.
Komunikacija s oboljelom osobom vrlo je otežana. To su uglavnom besmisleni razgovori popraćeni nesporazumima. Teško je kad ne možeš shvatiti što ti osoba želi reći ili kada uočiš da nešto nije u redu, ali se osoba ne može izraziti.
Osim toga, nedovoljan je broj educiranih stručnjaka koji bi usmjerili ukućane i pružili savjet i podršku.
Mislim da svi koji se nađu u ovakvoj situaciji trebaju biti spremni na osuđivanje i nerazumijevanje okoline, a isto tako i na promjenu svog života u potpunosti.
Naravno da je teško gledati svog bližnjeg u potpuno drugačijem izdanju, ali to nije razlog da se prestaneš truditi omogućiti mu sve što treba i pružiti mu ono što zaslužuje. Uz pozitivan stav i humor lakše se prevladaju ovakve situacije.
