U posljednjih nekoliko godina, paralelno s razvojem informacijsko-komunikacijskih tehnologija (engl. Information Telecommunications Technology – ICT) razvijali su se i dijagnostički sustavi. Nije prošlo puno vremena kada su se informacijski sustavi, ako su se, gledano s današnjeg stajališta, uopće tako mogli nazivati, svodili na jednostavno mrežno dijeljenje dokumenata i pisača.
Današnje informacijske sustave povezuju različite tehnologije:
1. telekomunikacijske infrastrukturne mreže (kabelska kanalizacija, svjetlovodni i bakreni kabeli)
2. svjetlovodne transmisijske mreže (PDH, SDH, WDM)
3. IP/MPLS komunikacijske mreže (MAN,WAN)
4. bežične širokopojasne mreže (WiMAX)
5. digitalne mikrovalne radio-relejne sustave
6. mobilne i fiksne radijske mreže (UHF/VHF,TETRA)
7. satelitske komunikacije
8. GSM/UMTS mreže
Osnovna ideja u izgradnji inteligentnih sustava dijagnostike i nadzora je ugradnja i upotreba logike zaključivanja, a time i donošenja odluka svojstvenih čovjeku te mogućnost uspješnog vođenja procesa u nepredvidljivim okolnostima. Ovakvi su sustavi zasnovani na bazi znanja o procesima odnosno sustavima koji se nadziru, što znači da za njihov rad nisu dovoljni samo mjereni podaci već su ovisni o kvalitetnoj bazi znanja o samom procesu i/ili nadziranom sustavu.
Osnovni dijagnostički sustavi postoje u dvije tehnike:
1. tehnika strukturne dijagnostike
2. tehnika funkcionalne dijagnostike
