Vicevi su poznati još od 4.g.pr.Kr. Njihova daleka prošlost nastanka svjedoči o tome da su oni, kao i drugi književni oblici, imali svoje stvaratelje te su zaživjeli u ljudskoj zajednici.
Naime, vicevi mogu biti izdani u knjigama ili zbirkama, ali najčešće oni nisu zapisani i prenose se "s usta na usta". Prema tome znamo da su najviše dio usmene književnosti koja opstaje jer ih ljudi međusobno prepričavaju i na taj način "drže na životu".
Tko točno osmišljava viceve, teško je reći jer o njima nema pismene potvrde i potpisa autora. Vic najčešće nastaje u duhu vremena i prostora te na temelju života zajednice stvore se klasične, možda čak i interne, šale i vicevi koje olakšavaju ljudima svakodnevni život te im izmame osmijeh na usta.
Budući da svi znamo za viceve o Muji i Hasi ili o plavušama, možemo zaključiti da je neko negdje nekad osmislio te "likove" koji onda samo, s obzirom na stereotipe i njihove karaktere, dobivaju varijacije na temu i stvaraju nove scenarije u novom vremenu.
