Nedavno sam pričala s jednom osobom oko toga da se ona osjeća sretnom samo dok je Online, jer tu može da nađe teme i stvari koje joj odgovaraju i ljude koji snimaju klipove i imaju slične stavove. Kao i svugdje na Balkanu okruženi smo osobama čiji je glavni posao namjetanje drugome kako će da živi. Ona je rekla kako, kada nije u virtualnom svijetu da se osjeća depresivno i osjeća se senzibilnije nego ranije kada treba da suzbije argumentima to namjetanje. Nekako kao da stvari doživljava osobnije.
Nekad su znali da nam govore ostavite se računara i to je droga čim stvara ovisnost. Ne mogu da vjerujem da osim ovisnosti na taj način uništava psihu da postajemo zaboravniji, nervozniji, živčaniji, osjetljiviji. A stariji od nas koji su dosta toga prošli više pamte imaju više živaca i ne uzimaju osobno što god im ko rekao, ako im odgovara prihvate, ako ne odgovara kao da nisu čuli. A mi stalno hoćemo da ispravimo sve oko sebe i da nam svi govore samo što želimo čuti, kao na internetu