Dinamo i Hajduk su poput dva nespojiva elementa: vatre i vode. Dva najveća hrvatska rivala koja se iz godine u godinu bore za nadmoć u hrvatskom nogometnom svijetu, pa tako i u onom europskom. Jedan klub uvijek mora biti bolji od drugog kluba, a to je prirodno u nogometnom svijetu. Subjektivno, nikada ne bih rekao kako je Hajduk poput Troje, a Dinamo poput trojanskog konja, ili obrnuto. Svaka momčad ima svoje kvalitete, ali i slabosti koje su očite i klupskim trenerima i njihovim navijačima. Zašto Hajduk "nekada" ne može pobijediti Dinamo? Velikanu iz Splita ove sezone Ahilova peta se nalazi u obrani, a posebno među stoperskim pozicijama. Veliki broj promašenih lopti koje ne završavaju u nogama suigrača, pogrešne primopredaje koje završavaju protivničkim protunapadima i izgubljene lopte koje dovode do opasnih akcija protivničkih akcija u šesnaestercu Hajdukovog golmana, a također bih naglasio i loše izbacivanje lopte iz šesnaesterca u onim trenucima kada protivnički igrači izvađaju kornere. Trener Hajduka Valdas Dambrauskas u posljednjim utakmicama igra sa trojicom igrača u zadnjim linijama, a nekada bi se dogodilo i to da se obrana sastoji od petorice braniča. Dinamo u drugu ruku ima odlične napadače kao što su Mislav Oršić i Bruno Petković, dok ih prati i Luka Ivanušec. Napadači zagrebačkog Dinama već nekoliko sezona zadaju bolne udarce rivalu iz Splita, a odgovor je sasvim jednostavan, a to je, dok Hajduk Split ne počne djelovati defanzivno poput spartanskog zida, nikada neće moći nadmašiti nepobjedivu flotu zagrebačkog Dinama.
