Glazbeni sastav Via*gra Boys (bez zvijezdice!) je nastao 2015. u vrijeme globalne zasićenosti „štancanim“ hitovima, kada se pojavila, kako se to elegantno kaže, čitava plejada neo-punk-rock bendova širom zemaljske kugle, od Australije (Amyl and the Sniffers) doVelike Britanije (Idles) i Irske (Fountaines D.C.), formirajući tako jedan novi val žestoke gitarske muzike. Ako vam se čini da ovde nešto nije u redu, to je zato što je, za razliku od, recimo, devedesetih i shoegaze-a, grunge-a i britpop-a, ili 2000-tih, sa indie-revival-om, pažnja mainstream medija potpuno skrenuta sa gitarske scene. Čini se da bi Sid Vicious morao da uskrsne da bi se neko sijetio gitarskih izvođača, ali Via*gra Boys su, zajedno sa spomenutima i nespomenutima, tu „da ostanu“ i da nam serviraju svoje priče.
Puno ljudi vidi Švedsku (i cijelu Skandinaviju) kao mjesto gde je „hladno, ali standard“, kao uređeni cvijetni vrt, a ne kao mjesto nekakve pobune. Dozvolite da se suprotstavimo ovom stajalištu - u XVI. stoljeću bili su jedni od prvih protestanata, u IXX. stoljeću su svoj bunt protiv posvemašnje kulture rata iskazali neutralnošću, u drugoj polovini XX. stoljeća su izrazili svoj bunt protiv malograđanskog morala opuštenošću u erotskoj sferi. Sada, u eri opće ušminkanosti i neobuzdanog konzumerizma, daju nam „prljavu“ muziku i borce za zeleniju planetu. Upravo tu borbu protiv globalne upeglanosti, terora ljepote, autotune-a, šminke, Instagram filtera, teretana i lažnih osmijeha i optimizma, daje nam družina pod imenom Via*gra Boys, koju čini gomila Šveđana iz Stokholma i jedan američki Irac iz San Franciska, Sebastian Murphy (te otud i sočan američki naglasak u pjesmama).
Via*gra Boys su kao nekada CKM među magazinima – smiješni i pankerski, intelektualni i zabavni, ne možete ih shvatiti ozbiljno, a morate ih tako shvatiti, i švedski su pitki. Utjecaj švedskog popa je evidentan, jer najbolje se bunt guta ako je upakovan u pitku melodiju, a Via*gra Boys, uprkos jakim gitarama i pokatkad nehajnim vokalom, znaju da naprave pjesmu. Pošto se Sebastian voli skidati do pasa, a i kad se sluša njihova muzika, možemo zaključiti da je jedan od temeljnih uzora bio Iggy Pop. Ali, potkatkad će vam se učiniti da su naslušani i indie-rock revival bendova poput Kasabian, The Strokes ili Franz Ferdinand.
Način na koji sebe predstavljaju kao luzere (iako to nisu) podseća na Beckov veseli nihilizam sa početka karijere (čak postoji i pesma „Punk Rock Loser“).
Najviše ipak vole da se podsmehuju i angažirani su u podbadaju svega što se veliča u današnje vreme. Pogledajte presmiješan video "Sports":
A tu je i duet sa Amy Taylor, „boginjom“ neo-punka (pseudocountry balada „In Spite of Ourselves“).
Omiljene teme za zafrkavanje i ironiju su im populizam desničara, teorije zavjere, hipermaskulinizacija i sve ostalo čemu se veliki, ali nevidljivi dio omladine želi narugati.
U njihovoj muzici, pošto nije pusta replikac prošlosti, ima svakakvih crossover elemenata, pa se tako u njihovim pjesmama nalaze i elektronski i gotovo industrial ritmovi, ali i klasična gitarska “prašenja”. Taman toliko da ih cijeli underground svijet danas vidi kao nove predvodnike, ovaj put, „underground undergounda“, jer je nikad teže biti rocker, a posebno gitarski.
Izdali su tri albuma:
- „Street Worms“ (2018),
- „Welfare Jazz“ (sniman tokom pandemije, izdan 2021) i
- najnoviji, najzreliji, „Cave World“ (2022).
U posljednjem, zadnjem, tko-bi-rekao-ne, pomalo bacaju na Nick Cave-a. S njime čak uskaču u vagon fuzije neo-punka sa elektronikom i new rave-om, što je iskorak prema zvuku, recimo, Republica sa početka karijere. I nemojmo zaboraviti da im je gost na pjesmi „Big Boy“ jedan od najcool likova britanske scene, Jamie Williamson iz Sleaford Mods, te otuda i šizoidna fuzija punk-a, blues-a i rap-a.
