Ovo kod mene ovisi u kojem bih dijelu životu oslijepila.
►Da sam slijepa od rođenja, smatram da bi mi se bilo teško nositi sa sažaljenjem ljudi. Ne bi mi padalo teško da sam slijepa jer je to ono što znam, već upravo priče drugih "Joj, kako tužno itd." Ljudi umjesto da tretiraju osobu s invaliditetom s poštovanjem, često ju samo žale i uopće ne gledaju njezine uspjehe u životu već samo činjenicu njezina invaliditeta.
►Da oslijepim usred svojeg života, teško bi mi padala sjećanja na ono što sam vidjela prije odnosno na nemogućnost da to ponovno vidim, bilo da su to prizori dragih ljudi, mjesta, ljubimaca. Osim toga, teško bi mi palo tražiti pomoć od drugih jer bi mi se bilo teško odvojiti od svoje samostalnosti kakvu sam je prije poznavala.