U drugoj polovini 19. stoljeća, Rijeka postaje sve više prepoznatljiva kao značajno lučko i industrijsko središte. Godine 1873., dolazak nove željezničke pruge iz Zagreba označava početak "zlatnog doba" koje će potrajati do Prvoga svjetskog rata. Brza urbanizacija duž obale usmjerena je na povezivanje perifernih četvrti s gradskim središtem putem kočija i omnibusa. Unatoč tim naporima, gradsko vijeće počinje razmatrati uvođenje tramvaja kao moderne alternative. Konačno, 8 tramvajskih kola krenulo je na svečanu vožnju 7. studenog 1899. na četiri kilometra dugoj trasi od Fiumare do tvornice torpeda. Karta je koštala 10 soldi, a tramvaj je bio u pogonu od 7 do 22 sata.
Vozači i kondukteri su u početnim godinama radili u teškim uvjetima, a često bi, zbog dugih smjena koje su trajale i do 15 sati, bili iscrpljeni, što je ponekad dovodilo do nesreća. Tijekom Prvoga svjetskog rata, tramvaj je bio izložen financijskoj nesigurnosti, ali nakon rata uslijedio je brzi oporavak i ulaganje u obnovu tramvajske mreže. Unatoč tome, od 1930. godine, u Rijeci se povećava broj autobusnih linija, a već 1935. razmatra se zamjena tramvaja trolejbusima.
Tijekom Drugoga svjetskog rata, broj putnika je porastao zbog potreba vojne industrije, a tramvaj je postao jedino javno prijevozno sredstvo u gradu. No, zbog nedostatka održavanja, tramvaj je bio u lošem stanju kraj rata. Pokušaji popravka uključivali su dopremu zamjenskih kola iz Zagreba i narudžbu novih tračnica iz Beča, koje nisu bile ugrađene zbog nedostatka stručnih radnika. Konačno, tramvaj je proglašen financijski neisplativim i nerentabilnim, a njegova posljednja vožnja bila je u lipnju 1952. godine.
Tekst: Jan Mark Novalija, bacc. oec. konzervacije-restauracije metala
