Mislim da ne mora biti da je netko u pravu. Nas često može vrijeđati i istina, pa makar ona bila i činjenično ili zakonski osigurana. Naravno, dalo bi se filozofirati o istinitosti te istine, ali realno, one su dugoročnije i vrjedniji temelji za putokaz svijeta od naših privremenih emocija.
Osjećaji su već dugoročniji i neke zakonitosti (ne učini ono što ne želiš da se čini tebi) se temelje na njima. Ipak zakone krojimo za sebe i prema sebi tj. svojoj ljudskosti.
Ali da se vratim na opisanu situaciju.
To što je netko tebe uvrijedio može jedino značiti da on/ ona nije baš najbolja osoba pa te išla vrijeđati, ili ti neke stvari shvaćaš preosobno. Zadnje se povremeno događa svakome.
Naravno, moguće je da je došlo i do nesporazuma.
No, nije bezveze da današnje generacije imaju nešto što se zove "moja istina". Nisam previše istraživala jer ne volim kad ljudi "ne gledaju dalje od vlastitog nosa", ali ona otprilike označava sljedeće.
Svatko ima svoja uvjerenja koja su nedodirljiva. U njih se jednostavno ne zadire i o njima se ne raspravlja.
E sad, to može značiti površne odnose i veliko otuđivanje od ljudi, ali opet u razumnim granicama konzumiranja "vlastite istine" to nas može spasiti od bespotrebnih svađa i povrijeđenosti. Jer mi u nešto vjerujemo i dovoljno nam je značajno u životu da se jednostavno ne isplati drugima opravdavati.
Znači ako nas nešto vrijeđa ono automatski pogađa naše emocije. Naravno da smo sebi u pravu kad smo povrijeđeni i ranjeni, da si priznamo krivicu bili bi (privremeno) ranjeni još i više.
Racionalno bi bilo jedino da kad se smirimo pokušamo vidjeti jesmo li zaista u pravu, kako taj problem možemo vidjeti iz cipela osobe koja nas je uvrijedila (nimalo lagano s obzirom da on/ ona to očito ne želi) i onda možemo vidjeti što ćemo s dobivenim informacijama.