Ovo pitanje je slijedeći najveći razlog zašto se mirenje/medijacija ne koristi više i pored nenadmašivih prednosti u odnosu na druge postupke rješavanja sporova.
Znate, rijetko promišljamo da je „biti u pravu“ najčešće beskorisno u bilo kojem odnosu. Taj nama ljudima toliko dragi osjećaj je zapravo percepcijska varka koja u naše živote i u neizvjesno te nepredvidljivo oko nas, umjetno unosi osjećaj reda, sigurnosti i izvjesnosti. Veći osjećaj izvjesnosti, veći osjećaj kontrole. Uz izvjesnost osjećamo se bolje i mirnije. Ne osjećamo se dobro kad nam netko taj osjećaj dovode u pitanje. Pri tome nismo svjesni da taj naš subjektivni osjećaj „ja sam u pravu“ ne predstavlja mjerilo za njegovu točnost.
Jednake osjećaje gaje i svi ljudi oko nas. Kad se sudarimo s jednako snažnim tuđim osjećajem „ja sam u pravu“, pravo je pitanje što učiniti s ta najmanje dva osjećaja „ja sam u pravu.“ Gorljivo dokazivati da smo baš mi u pravu i ući u verbalni ili čak fizički obračun zbog toga? ; izbjegavati sukob ili se pokoriti drugome samo zato što ne znamo i ne možemo drugačije? ili suočiti se s našim različitostima i uložiti zajednički napor u razumijevanje perspektive onog drugog i pronaći za oboje prihvatljivo rješenje? Mnogi u konfliktima tvrde da je ovo posljednje nemoguća misija. „Nemoguće je“ samo stanje uma.
Prije nego za sebe potražite odgovor na pitanje zašto bi se mirili kad ste u pravu, upitajte se: “Želim li biti u pravu ili u odnosu?, Želim li biti u pravu ili u miru?, Želim li biti u pravu ili sretan/a?“
