Granice?! Ah, ah... to mi je nekako konstantna tema... Barem priznam. Kao netko tko je navikao 'gurati' i boriti se za svaki uspjeh u karijeri, prirodno mi je da želim ispuniti očekivanja, često i ona koja mi drugi postavljaju. Na poslu, ako treba odraditi nešto ekstra, kažem za sebe da sam prva koja će reći 'da!' i s time samo želim pokazati koliko sam predana i sposobna. Mislim da je to dio moje ambicije. Valjda. Želim da me shvate ozbiljno i da vide da sam spremna uložiti sve.
Kod kuće, s roditeljima, to je već malo teže. Oni su uvijek tu, podržavaju me, ali ponekad njihova briga preraste u preveliko uplitanje. Ponekad mi je neugodno reći 'ne' jer ne želim da pomisle da ih ne cijenim ili da sam nezahvalna. Nisam još 'načisto' s majkom oko mnogočega.
A što se tiče veza… e tu je priča najkompleksnija. S jedne strane, svjesna sam da mi je važno imati svoje vrijeme i prostor, ali s druge, strah me da ako postavim previše granica, muškarac će se jednostavno povući. Nekako mi se čini da moram biti fleksibilna, uvijek dostupna, da ne bih izgubila osobu do koje mi je stalo. To je vjerojatno neka moja unutarnja borba – želim biti svoja, ali istovremeno želim da budem prihvaćena i voljena. Kao i svaka žena.
