Uvijek treba imati granicu. U svemu pa tako i otkrivanju privatnih detalja u društvu.
Ukoliko ne znamo procijeniti u datome trenutku što podijeliti, a što ne - možemo stradati od daleko pogubnijih posljedica od toga da drugim osobama bude neugodno.
Svi imamo tzv. intrusive thoughts i u velikom dijelu slučajeva ih nebi trebali slušati ni mi sami, a kamoli nekome dijeliti. Tu su i detalji koji se tiču drugih ljudi. Naša mišljenja o drugim ljudima su uvijek složenija nego što možemo riječima objasniti u nekom razumnom vremenu, pa nas dijeljenje tih detalja može izložiti negativnom aurom u tom društvu. Također, možemo postati predmet tračanja.
Takvih primjera je mnogo, a još jedan bitniji je granica u otkrivanju lozinka, nekih velikih gafova koje nismo prebrodili ili obiteljskih situacija koje su dio nas iako mi možda to ne bi htjeli. U većini društava ne postoji razlog da mi nekome otkrivamo dio identiteta koji ni ne smatramo da je naš tj. htjeli bismo ga promijeniti, a ne možemo.
