Prije svega htjela bih naglasiti da je ovo moje mišljenje i da mislim da odgovor na ovo pitanje uvelike ovisi o profesorima, organizaciji fakulteta i naravno načinu predavanja. Ja sam voljela online predavanja iz više razloga i zbog njih sam imala mnogo više vremena za sebe. Najviše vremena sam uštedjela na putovanju jer mi inače do fakulteta treba sat i pol. Kada zbrojite tamo i natrag, izgubim 3 sata dnevno samo na putovanje(i to ako nema gužve, što je u Zagrebu rijetkost). Isto tako, online predavanja su mi bila bolja jer su se profesori puno više trudili objasniti nešto što nam nije bilo jasno. Bili su i puno razumniji i fleksibilniji nego što bi to bili da smo imali normalnu, kontaktnu nastavu stoga sam bila pod manjim stresom zbog obaveza. Kolokviji su uglavnom bili pismeni, što mi je dalo mogućnost da ponekad ukoliko nisam dovoljno naučila malo i provirim u skriptu.
Naravno, bilo je profesora koji su u nekom trenutku odustali i samo postavljali materijale i očekivali od nas da se snalazimo, ali broj takvih profesora je bio izrazit malen i uglavnom su to bili lakši predmeti, stoga s time i nisam imala toliko problema.
Vjerujem da postoji veliki broj ljudi kojima je online nastava bila problem jer mislim da postoje kolegiji koje jednostavno morate vidjeti u živo da bi oni imali neku svrhu, a to su oni kolegiji koji imaju prakse ili vježbe. Na svoju sreću, nisam imala takvih predmeta, ali uvelike suosjećam s kolegama koji su se s njima mučili jer ih nažalost poznajem dosta.
Znam da će mnogi reći i da im je falilo druženje s kolegama prije i nakon predavanja, no ja nisam osoba koja se pretjerano družila s kolegama na fakultetu i prije korone, stoga to nije uvelike utjecalo ni na taj aspekt mog života.