Crkva već dugi niz godina koristi tamjan kako bi se sva osjetila vjernika (tjelesna i duhovna) uključila u misno slavlje, a ljudsko se tijelo i duša povezali s Bogom.
Starozavjetni svećenici imali su najvažniju dužnost, a to je bilo prinošenje tamjana. Ostali su svećenici, od Mojsijeva do Isusova vremena, također, palili tamjan na žrtvenicima te svakodnevno molili. Filon, židovski filozof, izjavio je prilikom prinošenja tamjana, zajedno sa životinjskom žrtvom, da je tamjan simbol ljudskog tijela i duše koji se predaje Bogu.
Tamjan se palio i u Rimskome Carstvu, kada su vjernici, da bi sačuvali svoje živote, palili tamjan pred božanstvom svojih zaštitnika careva, no to se smatralo lažnim bogoslužjem, zbog čega su izbačeni iz Crkve.
Paljenje tamjana simbol je uzdizanja molitvi vjernika k Bogu zato što se tamjan uzdiže kao mirisan dim prema nebu. On nije nužan u Crkvi, ali ga je Bog propisao vjernicima kako bi kroz njega vidjeli ljepotu bogoslužja.
