Znanje je vrlo teško uhvatljiv pojam, tim više što se ono što se naziva znanje često u školstvu nehotice zamjenjuje s memorijom i sjećanjem ili onim što bismo nazvali "učenjem napamet".
Benjamin S. Bloom definirao je i razgranao znanje na nekoliko kognitivnih domena, što znači da je znanje podijelio i hijerarhijski postavio ovisno o njegovim kvalitetama. Boldan tekst označava službene nazive svakih od tih razina znanja.
Mogućnost prepoznavanja i reprodukcije znanja ili informacije prva je razina i najjednostavnija forma znanja.
Nakon nje slijedi razumijevanje koje obuhvaća dosjećanje prije naučenih koncepata te njihovo međusobno povezivanje.
Nakon toga dolazi primjena, koja znanju daje pragmatičnu funkciju rješavanja problema unutar nekog konteksta.
Razina analize omogućava raščanjivanje i razumijevanje materijala.
Sljedeća razina, razina sinteze definira se kao mogućnost pojedinca da one vještine i znanja koja ima povezuje jedno s drugim te kreira novu cjelinu, novo znanje. U svojoj naravi sinteza obuhvaća stvaranje originalnog i novog znanja.
Posljednja razina, razina evaluacije, obuhvaća svijest o primjerenosti određenih koncepata na određeni problem ili izazov pred kojim se pojedinac nalazi.
Bloomova se taksonomija znanja (što je naziv za ovo što sam sada napisao) široko koristi u formiranju nastavnog procesa.
Zašto zapravo sve ovo govorim?
U svojoj naravi, obrazovanje bi trebalo biti nešto što će učeniku dati alate kako bi u daljnjem tijeku ne samo školovanja, već i života mogao što sveobuhvatnije i dublje istraživati svoje privatne, akademske ili poslovne interese.
Ukoliko uzmemo standardizirani ispit poput državne mature i postavimo ga pred svakog učenika, njegujemo li njegove privatne afinitete? Ili ga postavljamo pred filter koji će njegovo znanje ocijeniti ovisno o tome kakva je političko-društvena klima u određenom trenutku vremena? Bilo bi licemjerno i lažno reći da obrazovanje i politika nisu intimno povezani jedno s drugim. Uvijek su bili.
Gdje se znanje koči na onoj hijerarhiji sa samog početka odgovora? Teško je reći, baš zbog često dalekog i ezoteričnog shvaćanja znanja kao nečega što dođe samo od sebe. Istina je da svaki profesor ima veći utjecaj na to hoće li nešto učenik naučiti i kako će to naučiti nego što to ima sam učenik. Da, volja je bitna. Ali, volja treba biti dvostruka.
Što možemo učiniti, nastavno na ovo?
Zaista, ne možemo puno. Dokle god je obrazovni sustav konstruiran da traži mehanizirani, birokratski pristup, on će kočiti pravo obrazovanje koje će učenika promatrati kao sukreatora, a ne praznu posudicu u koju se znanje sipa poput vode. Treba problem rješavati u korjenu jer korjen je ono što je uistinu trulo. Za pravu reformu potrebno je stvari sagledati iz posve drugog kuta.
Korišteni izvor:
https://web.math.pmf.unizg.hr/nastava/metodika/materijali/mnm3-Bloomova_taksonomija-ishodi.pdf