Nisu dovoljno uporni, borbeni ni spremni na žrtvu poput njihovih predaka, previše cijene komfor i hedonizam, ne žele ni čuti za izlazak na ulicu kao što ti rade njihovi zapadnjački vršnjaci, roditelji su im prenijeli socijalističke obrasce ponašanja (školovati se da se zaposliš u firmi koja je po mogućnosti državna, šuti i radi, veza je sasvim normalna i prihvatljiva, država ti treba osigurati direktorsku fotelju nakon što si završio neki žnj fakultet koji je nekad bio u prvih 100 u svijetu, a danas je oko 1000. mjesta...), opća apatija od koje se bježi u cajke koje naglašavaju taj hedonizam i nemoral kojem je sve podređeno i sve ti je dopušteno, liberalan odgoj u dobra vremena koja stvaraju slabe ljude. Kad se sjetim njihovim vršnjaka koji su 1991. bili njihovih godina i ostvarili ono što se čekalo 800 godina, a ovi se ne mogu skupiti u maloj grupici za jedan najobičniji mirni skup u trajanju od sat vremena. Ok, ne vidiš budućnost, ali onda si uzmi truda i vremena i bori se da je stvoriš. Bijegom tvoji problemi ne prestaju već ih ostavljaš drugima. Naravno da mladi na to ne misle jer nemaju osjećaj za domovinu i pripadnost narodu. Jedina korist od njih je što svojim uplatama dižu BDP.
