Kao studentica prava osjećam potrebu odgovoriti na ovo pitanje i smatram da sam relevantna da dadnem mišljenje o istom. Prilikom rastave roditelja, u slučaju da imaju maloljetno dijete dužni su sastaviti Zajednički plan o roditeljskoj skrbi. Taj plan sadrži informacije o djetetovom boravištu, njegovom viđanju s roditeljima, s bliskim osobama poput bake, djeda, prijatelja s kojima je razvio dublji emocionalni odnos, uzdržavanju i slično. Već pri samom sastavljanju takvog plana mogu se dogoditi dvije situacije a to je da se roditelji samostalno dogovore-postignu konsenzus te zapravo ne dadnu dijete ni jednom od roditelja na isključivu skrb već dijete jednako vremena provodi kod majke kao i kod oca, ili da su roditelji nesuglasni i sud odlučuje po službenoj dužnosti. Kod ovog drugog primjera sud uzima u obzir sve okolnosti poput sudjelovanja roditelja u postupku i pokušaju dogovora te željama djeteta. U većini slučajeva se događa da majke budu te kojima djeca budu povjerena uz iznimke naravno, ali onaj roditelj koji smatra da dijete ima najbolji interes i pažnju te sve potrebno, uvjerit će sud da je on pravi izbor i izboriti se za svoje pravo. Velika je uloga onoga roditelja koji ostvari pravo na samostalno ostvarivanje roditeljske skrbi jer treba istražiti što je dijete ponukalo da izabere jednog roditelja naspram drugoga i kako to "ispraviti", "poboljšati" na način da dijete najmanje pati.