Ne postoje nefotogenični ljudi, kao ni ostale žive ni nežive stvari ne mogu imati takvo svojstvo, barem ne u smjeru osobine koja ih obilježava kao što je često mišljenje što se da i zaključiti iz ovog pitanja. Ukratko - može li kamen biti nefotogeničan, ili na primjer pas... ili u krajnjem slučaju, malo dijete? Kad tako gledamo, teško da se može naći primjer gdje netko ili nešto na fotografijama izgleda uvijek lošije nego u stvarnom životu - isto kao ni da ta osoba ili stvar uvijek izgledaju bolje na fotografijama - ukoliko se naravno ne pita tu osobu te najbolje da krenemo od uzroka koji nas svrstavaju pod "fotogenične i nefotogenične".
Već pri onom spominjanju male djece uz fotogeničnost dolazimo do korijena kako se ta nefotogeničnost razvija - od djetinjstva nas odrasli usmjeravaju kako se ponašati pred kamerom i kako je fotografiranje specijalna prilika gdje se treba izgledati uredno, pristojno, nasmiješeno i da se kad netko uperi fotoaparat u nas dogodi nešto drugačije, van svakodnevna života gdje moramo izgledati drugačije nego inače. Same te upute znaju biti zbunjujuće te nas stoga od malena potiču na glumu (može li se tko nasmiješiti na zapovijed?) što je umijeće kao i svako drugo - potrebno je to vježbati da bi izgledalo prirodno a malobrojne (gledano prema ukupnom životu) prilike kad se fotografiramo nisu uopće dovoljna vježba za to. Od tada, kad nam možda i nije uopće važno kako izgledamo ali nastojimo zadovoljiti starije za tu priliku kad se fotografira, drugačije sam čin fotografiranja shvaćamo te nam se i te fotografije ne sviđaju - jer izgledaju neprirodno, što i jesu; u većini slučajeva uhvaćen zamrznuti trenutak poprilično neuspješan pokušaj glume za zadovoljiti starije. Dodatno se ovo komplicira s prvim fotografijama za dokumente nešto kasnije, koje iz svog inicijalne primjene nemaju zadatak da nas prikažu u najboljem svjetlu već čisti dokumentarni prikaz unificiran za sve (en face, bezizražajan izraz lica, jednolična rasvjeta - sve definirano od strane nadležnih tijela kako ta fotografija treba izgledati... i često uhvaćeno uz gotovo pa obavezno požurivanje da je fotografiranje čim prije gotovo - jer, u ovom vidu fotografije je vrijeme definitivno novac te se uspješnost fotografa mjeri brzinom isporuke gotovih fotografija od kad je osoba kročila pred fotoaparat; fotografije za 5min i slično su i glavni slogani ovdje).
Nakon ovakvih iskustava, vrlo rijetko će i biti opušten kad uopće ugleda fotoaparat u blizini jer ga odmah ta naprava (ili čin fotografiranja - budući da se može fotografirati i npr. mobilnim telefonom) podsjeća na prethodne, prema mišljenju osobe, vrlo loše rezultate prikaza vanjštine pa se to odražava i kod budućih fotografija gdje se vidi nelagoda, strah i pokušaj glume. Često se stoga zna čuti da su "spontane" fotografije tj. kad osoba ni ne vidi fotoaparat najbolje fotografije te osobe - čisto iz razloga što nema te pripreme i uočljive nelagodnosti pred fotoaparatom što se vidi na fotografiji.
No, nisu ovo jedini razlozi zašto tko ima mišljenje da (uvijek) loše ispada na fotografijama - jedan od njih je da se ni ne vidimo kako izgledamo u trenutku kad se fotoaprat uperi prema nama pa se sami ni ne znamo namjestiti - što fotomodeli ispravljaju svakodnevnim vježbama pred ogledalom dok ne postignu poze i mimiku lica uvijek spremne za fotoaprat. Naravno, to nije opcija za sve, za rijetke prilike fotografiranja nema smisla da se ovako rigorozno pripremamo - no, zato su tu fotografi koji će uputiti osobu na koji način da ispadne čim prirodnije pred kamerom, uz naravno isticanje onih strana koje želimo naglasiti te eventualno i stavljanje u drugi plan onih vizualnih karakteristika koje nam je namjera da su manje izražene. Stoga ovdje dosta utjecaja može imati fotograf tj. osoba iza fotoaparata, uz strpljenje i ohrabrivanje u smjeru opuštanja da se i prvo opisani razlog (nelagoda, već unaprijed očekivanje loših rezultata na osnovi prethodnih iskustava) raspline i omogući da se osoba počne dobro osjećati pred fotoaparatom te ujedno imati i puno bolje fotografije od onih za koje već očekuje da joj baš neće laskati.
Još jedan razlog je da nitko ne izgleda u svom najboljem svjetlu na svim fotografijama. Čisto kao primjer, Beyonce na koncertu, dvije fotografije ista fotografa (Ezra Shaw iz Getty images; fair use) u razmaku vjerojatno par sekundi. Znači - što se tiče osobe se ništa nije promijenilo, što se tiče izgleda, uređivanja te odjeće također ništa, gotovo ni poza nije nimalo izmijenjena; ali ništa nije drugačije ni s druge strane fotoaparata. Ukratko - budući da fotoaparat zamrzne trenutak, nekad se zna dogoditi da to nije baš onaj na kojem izgleda tako dobro kao u stvarnosti, no zbog toga se ne treba trpati sve naše fotografije u koš da ne ispadaju dobro. U velikoj većini slučajeva će već fotograf ovo već ukloniti kao lošu fotografiju osobe koja je ne prikazuje kakva jest te neće ni ugledati svjetlo dana.
 |
 |
Sad kad smo se malo dotakli ove teme "nefotogeničnosti" i razjasnili je koliko toliko, na drugo pitanje - "hoće li nefotogenične osobe imati nelijepu sliku" je puno lakše odgovoriti. Rekao bih da bi formulacija "hoće li osobe koje očekuju lošu fotografiju sebe imati nelijepu sliku" bila puno primjerenija - ovisi o vlastitim očekivanjima i mogućnosti premošćivanja tog uvjerenja unaprijed da fotografija neće biti dobra (što zna biti i u potpunosti nesvjesno na kraju vidljivo koliko god se svjesno trudili da nije tako) te nalaženju pravog fotografa za sebe - koji će uz pomoć strpljenja ali i savjeta za kako najbolje se pripremiti te postaviti pred kamerom uspjeti razoružati ovo mišljenje o "nefotogeničnosti" i napraviti fotografiju dostojnu pravog vizualnog izgleda osobe, opuštene i bez opterećenja prethodnih loših iskustava vidljiva na licu i cjelokupnom govoru tijela.
Šminka u smislu "uljepšavanja" je ovdje nebitna - ukoliko se misli na uvriježeno mišljenje rigoroznih priprema za snimanja, TV nastupe i fotografiranja kakva se serviraju u javnosti ovdje je najviše riječ o potrebi za "nerastapanje" šminke pod vrućim reflektorima (i skrivanje znoja na tim temperaturama) te višesatna, često cjelodnevna fotografiranja i snimanja gdje šminka doslovno treba biti zabetonirana kroz cijelo vrijeme neovisno o tome što ljudi rade pred kamerom / fotoaparatom. Ukoliko se već koristi šminka, dovoljno je onoliko koliko se koristi u svakodnevnu životu, ništa ni više ni manje.
A što će ljudi misliti je ustvari manje važno; drugi, kao i mi sami što je vidljivo iz ovog pitanja, se najviše zabrinjavaju oko njih samih (isto kao i mi - najviše oko vlastita izgleda i problema). Ono što mi sami mislimo da nam je veliki nedostatak ili vizualno nas smeta na nama samima je drugima često neprimjetno, ili čak znaju na to isto ustvari gledati kao prednost te možda i biti zavidni na tome. U očima drugih izgledamo puno bolje nego što to izgledamo u našim vlastitim očima - jer drugi ne obraćaju pažnju na te sitnice koje nas muče unedogled. Najvažnije je biti zadovolja vlastitom slikom i izgledom sam - što će odmah ovo pitanje i brigu ionako potisnuti u beznačaj.
