Hospicij je ustanova stacionarne palijativne zdravstvene skrbi za bolesne koja pruža cjelovitu dnevno-noćnu skrb do smrti onih pacijenta čija bolest više ne reagira na postupke medicinskog liječenja. Hospicij je u svojoj naravi zgrada sa sobama opremeljenima krevetima za pacijente te ostalim prostorijama za medicinsko osoblje. Europska konvencija o ljudskim pravima određuje da pacijenti imaju pravo na medicinsku zaštitu do svoje smrti, te pravo na dostojanstvenu smrt, uz obnovu obiteljskih odnosa, a to im upravo pruža hospicij.
O hospiciju se ne razmišlja dok se ljudi ne razbole od teških neizlječivih bolesti (npr. karcinom). A kad se razbole od takvih bolesti, bolesnici pate i trpe neprekidne bolove, te dolazi do neizdržive pojave straha od neizvjesnosti i smrti. Vrijeme provedeno uz takvu bolest i uz takvu patnju ljudski um stavlja vlastiti život na kušnju, a ponajviše kad netko ostane napušten ili previše sam. Pacijenti s neizlječivom bolešću ne očekuju izbavljenje od smrti već od trpljenja bolova. Ipak, i u takvoj situaciji, samo malo produljenje života može značiti više od smrti. Zbog toga je nastao hospicijski pokret koji danas moderno nazivamo - palijativna skrb.
Napomenuo bih da klasična briga za starije i nemoćne koji nisu teško bolesni ne spada pod hospicij odnosno palijativnu skrb. Za njih postoje druge institucije koje se brinu za njih. To su Domovi za starije i nemoćne (privatni, državni, gradski), Centri za socijalnu skrb (CZSS), Hrvatski crveni križ (HCK), Caritas i dr.
Prvi hospicij u Hrvatskoj je napravljen u Rijeci, a trenutno se Hrvatska (pa i Zagreb kao najveći grad) suočava sa nedostatkom hospicija s obzirom na potrebe (npr. trenutno grad Zagreb ga uopće nema!), te se taj problem rješava mobilnim timovima palijativne skrbi koji je iskorak, ali nije u potpunosti ono što bi trebao biti.
