Web funkcionira tako da postoje "neka računala" povezana u "mrežu za komunikaciju" i koriste različitim protokolima. Ona računala koja su stalno spojena na mrežu se najčešće zovu serverima (hrv. poslužitelj), dok ona koja se povremeno spajaju (kao i računalo ili mobitel s kojeg upravo čitate ovaj tekst) nazivamo klijentska računala. Većina tih protokola za komunikaciju unutar mreže dio su skupine tzv. TCP/IP protokola (engl. Transmission Control Protocol/Internet Protocol) koji je okosnica onoga što danas popularno zovemo - web, pa i internet.
Spomenuli smo i klijentska i poslužiteljska računala. Klijentsko računalo (engl. client) pri dohvaćanju podataka s weba zahtijeva podatke koje poslužiteljsko računalo (engl. server) posjeduje. Taj proces se najčešće odvija kroz nad-protokol ili unutarnji-protokol ranije spomenutog TCP/IP protokola, a zove se HTTP protokol (eng. Hyper-Text Transport Protocol).
Ako na poslužitelju ne postoji tražena datoteka ili ona nije dostupna korisniku koji je zahtijeva, poslužitelj odgovara negativno, o čemu nas nekom od poznatih poruka obavještava naš web-preglednik. Ako je dostupna, to je najčešće datoteke sa standardnim zapisom tipa HTML (eng. Hyper-Text Mark-up Language). No, osim HTML-a, postoji još stotine drugih tipova zapisa datoteka koje se šalju putem web-preglednika.
