Jer je ljudska priroda da se više zanimamo za negativne stvari nego za pozitivne. To je zbog toga što negativne stvari predstavljaju prijetnju našem osjećaju sigurnosti i dobrobiti pa se naš mozak od davnina (pračovjek) prvo usredotoči na takve stvari.
Nadalje, kada čujemo nešto loše o nekome, to može izazvati u nama osjećaj straha, gađenja ili ljutnje. Ovi osjećaji su oni kojih se želimo riješiti pa zato da bi "olakšali dušu" mogu nas motivirati da o tome idemo pričati drugima. I to sve kako bismo podijelili svoje iskustvo. Ali i tu djeluje onaj naš mozak od davnina: da bi upozorili druge na potencijalnu opasnost.
Završio bih odgovor na tome, ali kada bolje razmislim... Ponekad se i dobar glas može širiti jednako brzo!!! Čak brže od lošeg. I to se događa! I to onda kada je dobar glas povezan s nečim spektakularnim ili nevjerojatnim. Npr. priča o nekome tko je spasio život. Ili priča kada netko nešto plemenito napravi, pa i to znam da se može vrlo brzo proširiti svijetom, pogotovo danas u vrijeme interneta. Iako bi se složio da je takvih situacija manje.
Uglavnom, stara poslovica, ima još svoju težinu u društvu, ali sa razvojem mreže svih mreža (op.aut. internet) polako joj blijedi značaj koji je imala u prošlosti.
