Djeca su definitivno deblja. Nije stvar u veličini obroka nego u kvaliteti istih, ako se to kod današnje djece i može nazvati obrokom. Uglavnom je u pitanju hrpa smeća od kemije, previše bijelog brašna i šećera i kaloričnih umaka. Malo djece bi za doručak odabralo npr. palentu s jogurtom, a najveći dio izabrao bi pizzu ili krafnu. Dodatan problem je i nedostatak kretanja jer se djeca više ne igraju vani nego na računalu, računala i mobiteli zauzimaju sve više mjesta u njihovom životu, sve manje komuniciraju uživo i sve više online. Nemaju potrebe kretati se jedni do drugih kad se mogu čuti i vidjeti online.
Jedan od razloga zbog kojeg konzumiraju toliko nezdrave hrane bio bi i predmet rasprave za psihologe i psihijatre, posebno uzimajući u obzir da hrana bogata šećerom "podiže" raspoloženje, a jedenje tolikih količina nezdrave hrane je način na koji organizam na sve načine pokušava doći do dovoljno hranjivih tvari. Dvije pizze nikako ne mogu zamijeniti hranjivost jedne jabuke ili tanjura domaćeg variva punog povrća. Psiha je, neovisno o ovome, bitna zbog sve veće pojave digitalne depresije, pritiska kojem su djeca izložena u digitalnom okruženju gdje beskonačno skrolanje produžava vrijeme boravka na internetu i s vremenom stvara ovisnost radi čijeg liječenja u svijetu postoje i klinike. Dodatno, djeca su izložena cyberbullingu koji može trajati i 24 sata dnevno zbog mobitela koji i je dostupan 24 sata i zbog prirode nasilja koje više ne ostaje na razini trača već se snimka nasilja može staviti i na internet. Time se dijete izlaže dodatnoj traumi. Na internetu je mnoštvo sadržaja koji prikazuju idealne tjelesne proporcije koje nijedno dijete ne može dostići (niti treba), prikazuje se idiličan život bogatih i slavnih ne vodeći nimalo računa o naličju takvog života. Naličje je nasilje, droga, nemoral, nesređen život, razvodi i temeljenje sustava vrijednosti na materijalnom što stvara prazninu u duši. Inače bi svako bogato dijete bilo uzorno, a upravo je kod problematične djece ogroman broj onih iz bogatih obitelji. Siromašni se također ugledaju i na to jer žele biti netko i nešto, u godinama su kad se traže i kad trebaju kvaliteta uzor pa u nedostatku istog poistovjete se s time. Digitalni prostor zbog svega toga postaje mjesto stvaranja depresije koja se onda liječi hranom, a ishod je debljanje.
Pritisak na djecu je i u obrazovnom sustavu gdje učenje više nije opušteno nego se vrši pritisak na dijete da slaže petice i da sve podredi studiranju. Starije generacije nisu ni približno u tom broju odlazile na fakultet niti je bilo sramotno priznati da u školi imaš dvojke i trojke. Danas je to sramota, svaki roditelj želi vidjeti svoje dijete s diplomom, liječi svoje komplekse preko djeteta stvarajući mu pritisak na učenje i na upisivanje nekoga od malog milijuna fakulteta koji niču kao gljive poslije kiše. Ne treba previše objašnjavati zašto je npr. zagrebačko sveučilište nekad bilo među prvih sto u svijetu dok je danas bliže dnu ljestvice od 1000. Djecu roditelji s kompleksima također guraju i u raznorazne aktivnosti i sve to dovodi do situacije kad dijete nema vremena biti dijete nego mora biti stroj za stjecanje VSS diplome s kojom definitivno može na burzu s obzirom na nesklad upisnih kvota i potreba tržišta. U slobodno vrijeme ne može biti dijete već se "mora" baviti aktivnostima. Naravno da i to stvara stres koji doprinosi prejedanju. Dakle, dobijemo debelo dijete s VSS diplomom i u isto vrijeme nesposobno promijeniti žarulju, zasaditi biljku ili skuhati jaje dok istovremeno državi kronično fale majstori (čija zanimanja podrazumijevaju puno kretanja).
Neću ni spominjati pad u kvaliteti hrane u odnosu na stanje od 80-tih i starije,kod nas čak i sve do masovne pojave supermarketa punih nezdrave hrane i poplave pekara u kojima definitivno nije moguće naći zdrav obrok. Usporedite slike kupača iz 70- tih s današnjima i nećete vidjeti debele ljude iako tada nisu imali poplavu teretana, fitness centara ni YouTube tutorijale s vježbama. Razlog? Kruh iz tog vremena nije sadržavao toliko kemije kao danas, prosječan komad povrća bio je zdraviji i manje zagađen, kora jabuke nije se morala detaljno prati niti guliti uopće. Mnogi aditivi, konzervansi i dodaci dokazano se povezuju s pojavom autoimunih i drugih bolesti organizma. Djeca možda ne znaju statistiku, ali nije im ni potrebno jer znaju da sebi ne mogu naći normalnu veličinu. Znači da i poslovično zdrava hrana više nije toliko zdrava jeli je više ili manje.
Riječ je o trendu koji je jako teško preokrenuti, pogotovo jer nezdrava hrana izaziva i ovisnost. Posebno hrana bogata šećerom. Nisam stručnjak da mogu iznijeti rješenja.
