Ne uspevamo uvek, i zbog toga se ne treba "bičevati" i od sebe silom stvarati idealnu majku koja će na kraju pregoreti i biti loša i po sebe i po dete. Ukoliko naše emocije nisu u detinjstvu bile prepoznate, teško ćemo uspeti da odgovorimo na dečije, zato uvek predlažem rad na sebi : psihoterapija, čitanje stručnih knjiga o odgoju (moja preporuka je sva literatura od Jaspera Jula).
Konkretno da odgovorim na pitanje: Trudim se da budem prisutna - čak i kada u tom trenutku ne znam šta bih mogla da uradim. Pre svega da dozvolim da sve emocije izađu i da ako joj zatreba zagrljaj budem tu. Pokušam da rešim razgovorom, ili da kroz igru dočaramo tu emociju i šta se krije ispod nje. Vodim se time da su sve emocije dozvoljene ali ne i ponašanja.