Jedna od glavnih prednosti koja se spominje u kontekstu Europske unije, osim slobodnog tržišta, je i slobodna mobilnost njezinih stanovnika. Ona je otvorila svoje granice tako da netko iz Hrvatske slobodno može otići raditi u Irskoj ili bilo kojoj drugoj članici. Studente se potiče da tu pogodnost okuse još za vrijeme studija u obliku Erasmus programa.
Takvi oblici migracije u zemljama članicama ne tretiraju se kao migracije "niže rangirane radne snage". Mi kao članovi imamo prednost. Međutim, Angela Merkel je 2015. uputila otvoreni poziv zemljama izvan EU da slobodno dođu. Tada je samo u Njemačku u periodu od nekoliko tjedana došlo na desetke tisuća migranata.
Uglavnom preko Balkanske rute, stigli su ljudi pretežito iz Sirije, zatim Sjeverne Afrike, Afganistana i Iraka. O njihovom pravu na azil trebalo je odlučiti tek kasnije i mnogi ga nisu dobili.
Azil se ni danas ne daje ljudima samo tako. Dodjeljuje se osobama koje ispunjavaju uvjete o statusu izbjeglica koji su definirani u Ženevskoj konvenciji još 1951. godine. Tražitelj azila prema tome mora dokazati da ima osnovani strah od progona zbog rase, religije, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili zbog političkog mišljenja.
Za sve ostalo, moguće je dobiti supsidijarnu, privremenu ili međunarodnu zaštitu. Onda su tu i ekonomske migracije s kojima se EU suočava.
Kontradikcije se javljaju jer europsko stanovništvo stari i dok se određena zanimanja lako zamjenjuju novom radnom snagom, druga kronično zjape prazna. Tako da naravno da će jedan sirijski doktor lakše dobiti dozvolu za život i rad u bilo kojoj od članica, nego što će to poći za rukom jednom stolaru ili pak učitelju koji za svoju profesiju mora savladati jezičnu i kulturnu barijeru.
